U modnoj industriji, ali i šire, arhivi se često doživljavaju kao svojevrsni relikti.
Za jedne su gotovo nedodirljivi, za druge sredstvo reinterpretacije povijesti – kao što je pokazala i polemika izazvana kada je Kim Kardashian na Met Gali 2022. nosila, i pritom oštetila, haljinu Marilyn Monroe. Iako obje pozicije imaju svoje argumente, jedno je jasno: modni arhiv nije zamrznuti muzej, već živa biblioteka i aktivni pokretač budućih transformacija.
Upravo iz takvog shvaćanja nastao je The Red Mannequin, istraživačko-narativni laboratorij koji je osnovao stilist i art direktor Alessandro Ferrari.
Za Ferrarija arhiv predstavlja kontinuiranu potragu i povratak modi kao prostoru eksperimenta, a ne pukoj potrošnji. Proces pronalaženja arhivskih komada odvija se bez hijerarhije i predrasuda: od specijaliziranih trgovaca i starih skladišta do buvljaka i neočekivanih mjesta.
Istraživanje i “thrifting” sastavni su dio njegova rada, a presudnu ulogu ne igra lokacija, već oko – sposobnost prepoznavanja vrijednosti ondje gdje je drugi ne vide.
Iza uzbuđenja otkrića stoji stroga tehnička disciplina i razvijena intuicija.
Vrijednost odjevnog predmeta ne određuju isključivo ime brenda ili godina nastanka, već konstrukcija, etikete, materijali i pozicioniranje unutar dizajnerova opusa.
Datiranje komada zahtijeva znanje, ali s vremenom postaje i intuitivno: sposobnost da se vrijednost odjeće prepozna gotovo trenutačno. Sustavno istraživanje arhivskih revija pomaže u lociranju konkretnog modela ili njegovih varijacija, no čak i komadi bez jasne atribucije ili iz zaboravljenih razdoblja imaju svoju vrijednost. Oni svjedoče o povijesti materijala i tehnika te nude znanje koje nadilazi pitanje autorstva.
Etika odgovornosti i životni ciklus odjeće
Privatni arhivi nužno nose sa sobom etiku odgovornosti, stalnu napetost između očuvanja i aktivacije. Za razliku od suvremene mode, obilježene brzinom i zamjenjivošću, arhivski komadi zahtijevaju poseban odnos i gotovo ritualnu pažnju.
Odijevanje kao ogledalo nesvjesnog # kako naša odjeća postaje druga koža, psihološki oklop i tiha ispovijed
Svako korištenje mora biti precizno kontrolirano: probe s minimalnim naprezanjem, pažljivo rukovanje i jasno razumijevanje da je riječ o nezamjenjivim objektima. Upravo u tom segmentu nastaje i najveći izazov, osobito u kontekstu posudbi, gdje razina brige nije uvijek jednaka.
No najveća prijetnja arhivu nije isključivo krhkost materijala, već rizik potpune nedostupnosti.
ĐURĐICA KOCIJANČIĆ - izložba "ŽENE IZ POVIJESTI" # Niti identiteta: povijesni kostim između tijela i slike
Ključno etičko pitanje privatne konzervacije jest granica slobode. Iako privatni arhiv omogućuje fleksibilnost i kreativnu aktivaciju, ta sloboda mora imati jasne granice. Cilj je zaštititi odjevni predmet, ali ne pretvoriti ga u nedodirljiv, dekorativni artefakt lišen svoje izvorne funkcije i značenja.
Arhiv kao most između dviju epoha
U industriji u kojoj dominira brza moda i u kojoj se godišnje proizvede oko osamsto kolekcija – od haute couturea do ready-to-weara, od Milana do Pariza, Londona i New Yorka – arhivi i njihovo očuvanje nude jezik koji je ubrzana proizvodnja gotovo zaboravila. Riječ je o jeziku sporosti, namjere i fizičkog umijeća izrade.
Privatni kolekcionari u tom smislu postaju posrednici između prošlosti i sadašnjosti, ne iz nostalgije, već iz praktične potrebe. Dizajneri, stilisti i kreativci u arhivima traže razumijevanje konstrukcije, proporcija i ideja koje u suvremenim proizvodnim ciklusima više ne postoje.
Uloga kolekcionara pritom nije u zatvaranju pristupa, već u stvaranju referentne točke. Arhivi omogućuju povratak zanemarenih glasova, osobito radikalnih dizajnera osamdesetih i devedesetih čiji je eksperimentalni rad ostao izvan dominantnih narativa.
Povijest se pritom ne prepisuje – ona se jednostavno pokazuje kroz odjeću samu. Iako digitalizacija i 3D tehnologije predstavljaju budućnost dokumentiranja, fizičko iskustvo ostaje nezamjenjivo. Moda je materijalna: težina, pokret i nesavršenosti ne mogu se u potpunosti prenijeti digitalnim putem. Te tehnologije šire polje djelovanja arhivista, ali ga ne zamjenjuju.
The Red Mannequin kao aktivni simbol
Naziv The Red Mannequin započeo je kao estetska gesta, ali se razvio u simbolički manifest. Crvena, omiljena Ferrarijeva boja, nosi konotacije snage, emocije i početka.
Ona je suprotnost neutralnosti, a arhivi, u tom shvaćanju, nisu neutralni prostori. Lutka, kao forma, predstavlja praznu površinu – temelj na kojem je moguće zamisliti bilo što.
Platforma The Red Mannequin, kroz izložbe i suradnje koje se odvijaju dvaput godišnje, funkcionira kao poziv na interpretaciju i kreativnu aktivaciju. U središtu tog pristupa nalazi se temeljna uloga stilista: uzeti poznato i učiniti ga vidljivim na nov način. Upravo u tom procesu arhiv prestaje biti prošlost i postaje aktivni sudionik suvremene mode.
