Iako se danas često doživljava kao relativno nov fenomen, umjetno krzno u modi ima dugu i složenu povijest, znatno stariju od suvremenih etičkih rasprava i „vegan-friendly“ kolekcija.
Imitacije životinjskog krzna pojavljuju se već u 19. stoljeću, u trenutku kada moda, industrijska proizvodnja i globalna trgovina ulaze u novu fazu ubrzanja.
the frankie shop
Već 1884. godine njujorška trgovačka kuća Herrman, Sternbach & Co. donirala je četrnaest uzoraka imitiranog krzna tadašnjem Nacionalnom muzeju Sjedinjenih Američkih Država, danas dijelu Nacionalnog muzeja američke povijesti Smithsonian Institucije.
Ti uzorci predstavljaju tek mali segment bogate muzejske zbirke, no jasno dokumentiraju ranu fazu međunarodnog modnog trenda koji je imao duboke društvene, ekološke i ekonomske posljedice.
Krzno kao luksuz i kolonijalna roba
Krzno je stoljećima bilo simbol prestiža i poželjnosti. Dabrovo krzno, iznimno toplo i podatno, koristilo se za odjeću, ali ponajviše za izradu filcanih šešira, jednog od ključnih modnih dodataka ranonovovjekovne Europe. Obilje krzna bilo je jedan od temeljnih pokretača britanske, francuske i šire europske kolonizacije Sjeverne Amerike.
Životinje su postale tržišna roba, a kolonijalni odnosi s autohtonim narodima oblikovali su se kroz savezništva, trgovinu i nasilne sukobe.
Gotovo tri stoljeća trgovine krznom donijela su ogromno bogatstvo europskim i američkim trgovcima, dok su istodobno razarala ekosustave i domorodačke zajednice.
Do 1870-ih krzno svih vrsta – od kune do leoparda – postaje isključivi luksuz, dostupan samo onima koji su ga mogli priuštiti. U europskoj modi ono je najčešće funkcioniralo kao znak plemstva ili kao dekorativni element: obrubi rukavica, kaputa i unutarnje podstave.
Posebno mjesto zauzimalo je tulenovo krzno, i pravo i imitacija, koje je krajem 19. stoljeća postalo jedno od najtraženijih.
Tulen, moda i iscrpljivanje prirode
Nakon što su Sjedinjene Američke Države 1867. godine preuzele Aljasku od Rusije, započeo je intenzivan lov na tuljane u Beringovu moru.
Iako je tuljanovo krzno bilo poznato i cijenjeno među autohtonim narodima, na američkom tržištu doživljavalo se kao novo i izrazito moderno. Između 1870. i 1890. godine tulenovi kaputi, plaštevi, jakne i muffovi postali su modni imperativ, što je dovelo do gotovo potpunog uništenja kolonija tulena početkom 20. stoljeća.
Tkaninske alternative i iluzija luksuza
Zbog visoke cijene pravog krzna, tekstilne alternative postoje već stoljećima.
U 18. stoljeću popularne su bile vunene tkanine koje su se močenjem i mehaničkim udarcima zgušnjavale, a zatim češljale posebnim češljevima kako bi nalikovale gustoj dlaci. Krajem 19. stoljeća najuspješnija imitacija nastaje od teškog svilenog baršuna poznatog kao plush.
U oglasima se ovi komadi nazivaju prema krznu koje imitiraju – primjerice „seal plush“. Dok su pravi tuljanovi kaputi 1870-ih i 1880-ih stajali između 50 i 200 dolara, „seal plush“ bio je znatno pristupačniji, s cijenama od 15 do 50 dolara.
Prosječna radnica u tvornici, koja je tada zarađivala oko 50 centi dnevno, morala je štedjeti mjesecima kako bi si priuštila takav kaput. Iako nisu pružali istu razinu topline i luksuza, vizualno su bili gotovo nerazlučivi od pravog krzna, osobito uz svilene podstave i pažljivo krojenje.
Industrija, oglašavanje i tekstilna inovacija
Popularnost „seal plusha“ izravno je povezana s tehnološkim inovacijama i uvozom svile.
Materijal je nastao eksperimentiranjem s ostacima tussar svile, prirodno zlatne, neuzgojene svile, koje su britanski inovatori Sir Thomas Wardle i Samuel Lister razvili u niti pogodne za tkanje plush baršuna.
Primjeri iz zbirke Smithsonian muzeja, datirani između 1870. i 1890. godine, svjedoče o zapanjujućoj podudarnosti između reklamnih ilustracija i stvarnih odjevnih predmeta. Matinee plaštovi s resama, kratke walking jakne i dolmani gotovo su identični modnim prikazima u tadašnjim časopisima, što potvrđuje visoku razinu industrijske preciznosti i stilskog standardiziranja.
Proizvodnja „seal plusha“ zahtijevala je visoko kvalificirane tkalce i specijaliziranu opremu.
Do 1890. godine plush su gotovo isključivo proizvodili britanski i europski proizvođači, čineći svilu jednim od najprofitabilnijih izvoznih proizvoda.
Američki pokušaj kontrole tržišta
Američke tvrtke Cheney Brothers iz Connecticuta i J. & J. Dobson iz Philadelphije nastojale su razbiti europski monopol. Podržale su McKinleyjev tarifni zakon iz 1890. godine, koji je uveo visoke carine na uvoznu svilu i time povećao cijene za više od 150 posto. Uslijedio je kratkotrajni procvat domaće proizvodnje, no ubrzo su tržište preplavili inferiorni proizvodi, što je dovelo do naglog pada cijena i zatvaranja većine tvornica. Do 1893. u SAD-u su ostale aktivne samo četiri tvornice „seal plusha“, dok su i britanski proizvođači pretrpjeli ozbiljne gubitke.
Mohair, igračke i nova osjetljivost
Kako je potražnja za „seal plushom“ opadala, preživjeli proizvođači preorijentirali su se na mohair – finu kozju dlaku otpornu na gužvanje. Mohair plush našao je primjenu u tapeciranju, tepisima, prekrivačima, ali i u novonastaloj automobilskoj industriji. Ubrzo se koristi i za podstave instrumenata, okvire za slike, modne dodatke te, po prvi put, plišane igračke.
U tom kontekstu nastaje i priča o teddy medvjediću, čije se podrijetlo veže uz proizvođače Morrisa Michtoma i Margarete Steiff, neposredno nakon incidenta s Teddyjem Rooseveltom 1902. godine. Plišane igračke od moher plusha ulaze u američke domove paralelno s jačanjem javne svijesti o zaštiti divljih životinja i empatiji prema njima.
Povratak umjetnog krzna i etička dimenzija
Moda se tkaninskom krznu vraća početkom 20. stoljeća. Godine 1911. SAD i Velika Britanija ratificiraju prvi međunarodni sporazum o zaštiti tulenova, čime se dostupnost pravog krzna dodatno smanjuje. Američki proizvođači to koriste kao priliku za agresivno oglašavanje tekstilnih imitacija, osobito u časopisima poput Voguea.
Tvrtke poput Salt’s Manufacturinga i Shelton Loomsa Sidneya Blumenthala nastoje se pozicionirati kao sinonimi za luksuzno umjetno krzno, koristeći modne revije, elitne lokacije i sofisticirani vizualni jezik. Do kraja 1920-ih faux fur ulazi i u masovnu distribuciju putem kataloga Montgomery Warda i Searsa, omogućujući kućnim krojačicama pristup materijalima i gotovim odjevnim predmetima.
Nakon Drugog svjetskog rata, razvoj novih sintetičkih vlakana ponovno demokratizira proizvodnju i nošenje umjetnog krzna.
Moda, materijal i etika
Danas se faux fur, i etički i materijalno, često doživljava kao suvremena inovacija. No njegova povijest jasno pokazuje da je riječ o kontinuiranom dijalogu između mode, tehnologije, industrije i etičkih pitanja. Umjetno krzno nikada nije bilo tek zamjena – ono je uvijek odražavalo društvene vrijednosti, ekonomske interese i estetske ideale svoga vremena, baš kao što to čini i danas.
