„Modeli koje biram prikazati uglavnom su ljudi koje susrećem u svakodnevnom životu, ali rijetko su to članovi moje obitelji, a još rjeđe oni kojih više nema. Ne bavim se povijesnim ličnostima, osim Van Gogha, kojega sam prikazao nekoliko puta. No Les Voyageurs su ponajprije ljudi sadašnjosti i, iznad svega, obični junaci. Ono što me zanima jest kako negdje stižemo i kako dolazimo do forme u umjetničkoj praksi. Nije li putovanje uvijek zanimljivije od samog dolaska?“ – Bruno Catalano
Od New Yorka do Venecije prolaznike zaustavlja neobičan prizor.
following the success in Genoa, Bruno Catalano’s “La Metafora del Viaggio” arrives in Alassio for LIGYES 2024.
Brončane figure, sablasno nalik ljudima, a opet nemoguće fragmentirane, stoje ukočene u hodu. Njihovi torzoi su izdubljeni, ostavljajući nestvaran procjep između ramena i bokova kroz koji se otvara pogled na svijet iza njih.
U jednoj ruci svaka figura drži kovčeg, opipljivi oslonac za formu koja se pred našim očima čini kao da se polako raspada, dekonstruira, nestaje
To su djela Brune Catalana, francuskog kipara rođenog 1960., koji je umjetnički svijet osvojio svojom zapanjujućom serijom „Les Voyageurs“ (Putnici). Ove skulpture nude jedinstvenu viziju emigracije, identiteta i univerzalnog ljudskog iskustva prijelaza, pozivajući promatrača da vlastitom maštom dovrši priču.
Na prvi pogled djeluju nedovršeno, kao da je neka kozmička sila izbrisala bitne dijelove njihova bića. No upravo ono što nedostaje jednako je važno kao i ono što je ostalo. U svijetu sve snažnije definiranom pokretom, ljudi, ideja i kultura, Catalanovi putnici utjelovljuju složene emocije raseljenosti i promjene.
Oni su istodobno ukorijenjeni i bez korijena, opterećeni i oslobođeni, prisutni i nestajući. Svaka figura postaje vizualna zagonetka, poziv da praznine ispunimo vlastitim iskustvom i imaginacijom.
Catalanov je život oblikovan stalnim odlascima i dolascima.
Rođen u Casablanci 1960., s deset je godina s obitelji bio prisiljen na egzil i preseljenje u Marseille. Iskustvo naglog napuštanja gotovo svega urezalo se duboko u DNK njegova stvaralaštva, iako će sam reći da njegovi radovi nisu autobiografski.
„Moje prvo djetinje sjećanje vezano je uz putovanje Europom automobilom s roditeljima: prelazili smo kontinent, i kako su se nizali pejzaži i otkrića, rasla je i moja očaranost. U Firenci sam otkrio kiparstvo i odlučio da je to ono što želim raditi. Ipak, tada je to bila tek misao, tek mnogo kasnije dopustio sam si ozbiljno razmišljati o tome.“
Isprva obučen za električara, radio je na brodovima od dvadesete godine života. Postati umjetnikom značilo je postupno „postajanje“, nakupljanje iskustava i vještina koje se u jednom trenutku sjedine. Tek u četrdesetima Catalano pronalazi svoj poziv u kiparstvu, noseći sa sobom težinu životnog iskustva.
U Marseilleu 2004., slučajna pogreška u ljevaonici bronci dovela je do nastanka prvog fragmentiranog kipa, trenutka koji će obilježiti njegovu seriju „Putnika“, ciklus koji govori o identitetu, gubitku i ponovnom rađanju.
Emocionalna snaga tehnike non-finito (nedovršeno), koja obilježava Catalanovo djelo, seže do talijanske renesanse.
Michelangelo je u 16. stoljeću namjerno ostavljao skulpture nedovršenima, sugerirajući vječnu borbu umjetnika da oslobodi idealnu formu iz kamena. Dok su Michelangelovi „zatvorenici“ simbolizirali napetost između savršenstva i materije, Catalanovi fragmentirani putnici utjelovljuju rastrganost migranta, osjećaj življenja između svjetova i prazninu koju ostavlja odlazak.
Iako sam tvrdi da ga ne nadahnjuje vlastita priča, njegov osobni doživljaj egzila pružio mu je empatiju kojom u bronci utjelovljuje kolektivne emocije migracije. Njegovi putnici utjelovljuju bol i radost, žrtvu i nesigurnost koje leže ispod romantične slike potrage za „novim životom“.
Pretvarajući hladni metal u svjedočanstvo otpornosti, Catalano daje glas neizrecivom iskustvu gubitka i transformacije.
Praznine u njegovim skulpturama postaju moćna metafora.
Catalano ih opisuje riječima: „Integracija nikada nije odricanje, iako u svakom pokretu postoji gubitak, a taj gubitak prikazujem kao prazninu i rascjep u sredini tijela.“
Kovčeg, koji se ponavlja u gotovo svakoj figuri, simbol je ne samo imovine već i iskustava, sjećanja i identiteta koje putnik nosi sa sobom. On održava vezu s korijenima i daje snagu za daljnji put. Usprkos prazninama, skulpture zadržavaju ravnotežu upravo zahvaljujući kovčegu, jedinoj vezi između svijesti i tijela u pokretu.
On znači da uvijek nešto i od emotivnog nosimo sa sobom, nešto što veže našu prošlost i budućnost, stoga ne možemo odrezati spone s onime što smo doživjeli te ono utječe na naš dojam sljedećih iskustava. Sve je povezano, život je zbroj trenutaka koje smo doživjeli.
Također, praznine se mogu referirati na ono što gubimo tijekom života, možda ljude ili iskustva koje više ne možemo doživjeti. No, i dalje je život putovanje, odnosno nosimo praznine sa sobom i one su dio naše osobnosti i doživljaja. Nisu loše niti dobre, jednostavno postaju dio nas, a sama odluka da odlučimo ići dalje znači da nas neće "izbrisati", već se ugraditi u nas. Stvar je prihvaćanja, to je jedna od najvažnijih vještina u životu.
Iako se njegovi radovi često tumače kroz prizmu migracije, Catalano inzistira na univerzalnosti.
„U gotovo svakoj obitelji postoje različita podrijetla i ispreplitanja kultura. Istina je da sam se osobno rano suočio s pitanjem identiteta, ali u svom radu tražim nešto univerzalno. Likovi koje stvaram nisu podložni svojim podrijetlima.“
Namjerno izbjegava nacionalne i kulturne oznake. Skulpture nose samo imena i ništa više. Upravo anonimnost omogućuje publici da projicira vlastite priče, da pojedinac postane simbol.
