Modna foto-priča Svjetla pozornice predstavlja novogodišnji vizualni projekt dizajnerice Nataše Mihaljčišin u kojem se jedna crvena kukičana haljina koristi kao središnji narativni motiv za promišljanje prijelaza, izlaganja i unutarnje discipline, a cijela serija fotografija ne funkcionira kao prezentacija kolekcije, nego kao intimni esej o trenutku u kojem tijelo odlučuje ponovno ući u vidljivost.

U Svjetlima pozornice crvena kukičana haljina prestaje biti sezonski artefakt i postaje misaoni prostor u kojem se prelamaju tijelo, vrijeme i unutarnja disciplina autorice, jer Nataša Mihaljčišin ne pristupa kukičanju kao dekorativnoj tehnici, nego kao metodi regulacije vlastitog ritma: ponavljanje pokreta, mehanička preciznost i sporost procesa služe joj kao način smirivanja, ali i kao oblik otpora prema hiperprodukciji modne industrije, pa se odjevni predmet oblikuje kroz stanje sabranosti, a ne kroz diktat tržišta.

U tom smislu haljina se ne konstruira, nego modelira, gotovo kiparski, iz odnosa između ruku i niti, kao da se forma ne nameće materijalu, nego se iz njega polako izvlači.

Svjetlo na fotografijama Jelene Janković ne funkcionira kao estetizacija, nego kao test izloženosti: tijelo Vide Tunguz ulazi u kadar bez zaštitnog sloja, ogoljeno od narativa o glamuru, dok šminka Lare Presečki i cipele Ane Majdandžić za Anatticus služe tek kao suptilni znakovi scenskog konteksta, a ne kao nositelji značenja. Prazna pozornica pritom djeluje poput mentalne projekcije – mjesto na kojem se ne događa spektakl, nego susret s vlastitom nesigurnošću, s potrebom da se bude prisutan i kada nema publike.

U toj foto-priči moda više ne komunicira poruku o trendu, nego o stanju svijesti: crvena boja nije simbol senzualnosti nego granice, trenutka u kojem se nelagoda pretvara u pokret, a izlaganje u odluku. Haljina tako nastaje kao odgovor na unutarnju potrebu za tišinom, strukturom i sporim oblikovanjem, a ne kao objekt koji mora odmah biti viđen. 

Na samom kraju ostaje upravo taj misaoni proces – kukičanje kao oblik samoregulacije, kao tihi dijalog autorice sa samom sobom, u kojem se svaka petlja pretvara u čin koncentracije, a svaka nova haljina u materijalni trag jednog smirenog, svjesnog, gotovo meditativnog ulaska u vlastitu kreativnost.

DUHOVNO U BETONU TUNELA GRIČ # fragment vremena i tišine, suvremena gotika u hladnoj utrobi grada, sakralno koje čuvamo u sebi