Prof. dr. sc. Satoshi Kanazawa, ugledni stručnjak u području evolucijske psihologije, održao je predavanje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tijekom kojeg je predstavio Savannah teoriju sreće, jednu od prvih općih teorija sreće koja nudi objašnjenje zašto su neki ljudi sretniji od drugih.
Tijekom izlaganja, prof. Kanazawa je prikazao rezultate empirijskih istraživanja koja pokazuju kako različiti čimbenici – poput gustoće naseljenosti, prijateljstava, izloženosti sunčevoj svjetlosti, pa čak i globalnih pandemija poput COVID-19 – mogu utjecati na subjektivni osjećaj sreće. Posebno je naglasio da se svi ti utjecaji mogu objasniti istim evolucijskim mehanizmima.
Teorija također daje uvid u odnos između inteligencije i sreće, objašnjavajući kako i zašto inteligentniji pojedinci drugačije doživljavaju sreću u usporedbi s manje inteligentnima. Kroz analizu ljudske evolucije i prilagodbe mozga na uvjete iz daleke prošlosti, predavanje je dalo dublje razumijevanje o tome kako naslijeđene kognitivne predispozicije oblikuju naše emocionalne reakcije u suvremenom svijetu.
The Savanna Theory of Happiness
Satoshi Kanazawa and Norman P. Li
Published in Oxford Handbook of Evolution, Biology, and Society
Edited by Rosemary L. Hopcroft
New York: Oxford University Press, Apr 2018, pp. 171-194.
https://doi.org/10.1093/oxfordhb/9780190299323.013.48
Osim nekoliko iznimaka (Diener, Kanazawa, Suh i Oishi, 2015; Heintzelman i King, 2014), pozitivna psihologija rijetko koristi spoznaje evolucijske psihologije, grane psihologije koja se bavi temeljnim uzrocima psiholoških fenomena (Buss, 1995; Cosmides i Tooby, 2013; Tooby i Cosmides, 1992).
Jedno od temeljnih zapažanja u evolucijskoj psihologiji jest da je ljudski mozak, poput bilo kojeg drugog organa bilo koje druge vrste, oblikovan i prilagođen uvjetima izvorne, tj. predaka okoline, a ne nužno suvremenom okruženju. Zbog toga je sklon percipirati i reagirati na današnji svijet kao da je onaj iz prošlosti (Tooby i Cosmides, 1990).
Ova tvrdnja poznata je pod nazivima Savannah princip (Kanazawa, 2004b), hipoteza evolucijske baštine (Burnham i Johnson, 2005) ili hipoteza neusklađenosti (Hagen i Hammerstein, 2006; Li, Lim, Tsai i O, 2015).
AAAAAAAAAAAAAAA
Ona sugerira da ljudski mozak može imati poteškoća u razumijevanju i suočavanju s fenomenima i situacijama koje nisu postojale u izvornom okruženju, koje se okvirno odnosi na afričku savanu tijekom pleistocenske epohe.
Savanna princip objašnjava zašto neki, inače znanstveni teoretički okviri ljudskog ponašanja, poput teorije igara, često ne uspijevaju empirijski, jer postavljaju entitete i situacije koje nisu postojale u predkućem okruženju.
Na primjer, gotovo polovica igrača u jednom tipičnom "dilemičnom igri zatvorenika" donosi teoretski iracionalan izbor da surađuju sa svojim partnerom (Sally, 1995). Savanna princip sugerira da to može biti zato što ljudski mozak ima poteškoća s razumijevanjem potpuno anonimne društvene razmjene i apsolutno nikakve mogućnosti da predvidi buduće interakcije (što zajedno čini igru zaista "jednom odigranom" i defektiranje jedinom racionalnom odlukom) (Hagen i Hammerstein, 2006; Kanazawa, 2001). Nijedna od tih situacija nije postojala u predkućem okruženju, gdje su sve društvene razmjene bile osobne i potencijalno ponovljive; međutim, one su ključne za predviđanje teorije igara univerzalnog defektiranja.
Savanna princip je koncept koji se koristi kako bi objasnio zašto neki moderni znanstveni modeli ljudskog ponašanja, poput teorije igara, ne uspijevaju predvidjeti stvarne ljudske reakcije.
Teorija igara, koja predviđa racionalno ponašanje u socijalnim situacijama, postavlja pretpostavke da ljudi djeluju u anonimnim, jednokratnim situacijama bez mogućnosti ponovnog susreta. Međutim, naš mozak nije evoluirao za razumijevanje potpuno anonimnih situacija ili situacija u kojima nije moguće predvidjeti buduće interakcije.
Savanna princip tvrdi da su naši preci živjeli u društvenim okruženjima gdje su svi susreti bili osobni, a interakcije su se mogle ponoviti.
Dakle, ljudski mozak je razvijen za situacije u kojima su postojali dugoročni odnosi i mogućnost ponovnog susreta s istim osobama, što bi omogućilo suradnju i izbjegavanje problema anonimnosti. U današnjim "jednokratnim" situacijama, poput igre zatvorenika u kojoj nema jamstva za buduće susrete, ljudi ipak često odabiru suradnju, što je u suprotnosti s racionalnim modelom teorije igara koji predviđa da bi svi trebali izabrati defektiranje.
Kroz ovaj princip, autor sugerira da naše ponašanje nije nužno rezultat racionalne analize, već je oblikovano evolucijskim okvirom koji favorizira osobne, ponovljive interakcije, što može objasniti zašto ljudi ponekad donose "iracionalne" odluke u eksperimentalnim uvjetima.
Nadalje, novija istraživanja u evolucijskoj psihologiji pokazuju da se opća inteligencija mogla razviti kako bi rješavala evolucijski nove probleme (Kanazawa, 2004a, 2010). Evolucijski novi problemi su oni s kojima se naši preci nisu rutinski i ponavljano susretali u izvornom okruženju, dok su evolucijski poznati problemi oni koji su bili česti i ponavljajući.
Psihološki mehanizmi evoluirali su kako bi rješavali adaptivne izazove koji su se kontinuirano javljali u različitim područjima ljudskog života, poput društvenih interakcija, brige o potomstvu i izbjegavanja incesta (Tooby i Cosmides, 1990). Ovi su mehanizmi specijalizirani za određene domene i funkcioniraju isključivo unutar njih, obrađujući specifične vrste informacija.
Nedavna teorijska istraživanja sugeriraju da se i opća inteligencija mogla razviti kao takav specijalizirani evoluirani psihološki mehanizam, s ciljem rješavanja širokog spektra neponavljajućih adaptivnih izazova koji su izravno ili neizravno utjecali na preživljavanje i reprodukciju. Svi takvi izazovi bili su evolucijski novi, pa se može pretpostaviti da se opća inteligencija razvila upravo kako bi rješavala te novonastale probleme, čineći je ključnom adaptacijom za snalaženje u evolucijski novim okolnostima.
To znači da evolucijska ograničenja ljudskog mozga, odnosno funkcioniranje evoluiranih psiholoških mehanizama, kako ih predviđa Princip savane, mogu biti izraženija kod manje inteligentnih pojedinaca nego kod inteligentnijih. Iako svi ljudi imaju ta ograničenja, ona mogu biti snažnija kod manje inteligentnih osoba, zbog čega im je teže razumjeti i nositi se s evolucijski novim fenomenima i situacijama. S druge strane, inteligentniji pojedinci, zahvaljujući većoj sposobnosti rješavanja evolucijski novih problema, mogu lakše razumjeti i prilagoditi se takvim situacijama.
U skladu s ovom pretpostavkom, inteligentniji pojedinci skloniji su donositi teorijski racionalnu odluku o defekciji u jednokratnim igrama zatvorenikove dileme (Kanazawa i Fontaine, 2013). Razlog tome može biti njihova veća sposobnost razumijevanja evolucijski nove situacije potpune anonimnosti i apsolutne nemogućnosti budućih interakcija te donošenja racionalne odluke o defekciji. Nasuprot tome, manje inteligentnim osobama može biti teže razumjeti takve evolucijski nove situacije, zbog čega češće donose teorijski iracionalnu, ali evolucijski racionalnu odluku da surađuju.
