Smješten na prvom katu zgrade u Ilici 26 u Zagrebu, muzej na suvremen i autorski prepoznatljiv način oživljava bogatstvo narodnih predaja.
Autor projekta je Zdenko Bašić, ilustrator, redatelj i scenograf koji već godinama sustavno istražuje nematerijalnu kulturnu baštinu Hrvatske.
MUSEUM OF LOST TALES – Muzej zaboravljenih priča: Kuća čudesa iz hrvatskih narodnih predaja multimedijski je i interaktivni prostor posvećen očuvanju i reinterpretaciji hrvatske mitološke baštine.
Kroz ovaj muzej ostvario je sveobuhvatan autorski koncept koji povezuje umjetnost, pripovijedanje i zanatsku vještinu. Postav predstavlja autentičan prikaz znanja i umijeća izrade lutaka, maketa, scenografskih elemenata i mitskih bića, izrađenih često od recikliranih i prirodnih materijala, čime se dodatno naglašava vrijednost održivosti u umjetničkoj praksi.
Zdenko Bašić, ilustrator, redatelj i scenograf
foto: Museum of lost tales / Muzej izgubljenih priča
Muzej donosi interpretacije likova poput vilovnjaka, vještica, mura, vodenjaka, zmajeva i nevidinčića – bića iz narodne predaje koja simboliziraju prostor između svijeta ljudi i nadnaravnoga.
Vizualni i zvučni elementi, kao i prostorna dramaturgija postava, pozivaju na višeslojnu analizu: muzej se može promatrati kao edukativni alat, umjetnička instalacija, muzeološki eksperiment ili kulturološka interpretacija usmene predaje.
Ovaj projekt nije samo sažetak jednog umjetničkog rukopisa, već i primjer kako se tradicija može prenijeti i reinterpretirati na inovativan i dojmljiv način.
Muzej zaboravljenih priča time zauzima posebno mjesto na kulturnoj karti Zagreba – kao prostor koji potiče maštu, uči o prošlosti i aktivno uključuje posjetitelje svih generacija.
Izjave Zdenka Bašića o muzeju:
„Muzej izgubljenih priča ima dva koncepta. Jedan je umjetnički, zamišljen kao da ulazite u moju slikovnicu, moj svijet, moju priču. Drugi koncept posvećen je očuvanju stare, gotovo zaboravljene hrvatske nematerijalne baštine. Gotovo 70 posto priča dobio sam iz prve ruke – od svojih baka. Imao sam tu sreću da sam imao dvije bake koje su mi cijeli život pričale priče. A imali smo i coprnicu u obitelji“, navodi Bašić.
„Oduvijek sam se, na ovaj ili onaj način, bavio pričama, legendama, predajama... To me uvijek vodilo blisko s etnologijom. Jedna baka bila je iz samoborskog kraja, a druga iz Gornjeg Stenjevca, odnosno Gajnica, gdje su bila poznata živa vještičja sijela koja su se mogla vidjeti sve do šezdesetih godina 20. stoljeća. Najpoznatija zagrebačka okupljališta vještica bila su u Minovima, u Šestinama, kod Popova tornja na Gradecu i treće veliko – u Gornjem Stenjevcu.“
„Završio sam grafiku, potom animaciju na Akademiji, i nikada nisam mislio da ću se profesionalno baviti predajama. No, kako su mi bake prenijele ogroman narativni svijet, to se s vremenom nametnulo kao nešto organsko, što je počelo progovarati kroz moj umjetnički rad. Stvarajući dokumentarni film o toj temi, uspio sam snimiti svoju baku prije nego što je preminula – i to izvorno, onako kako je znala pripovijedati – i danas mi je posebno drago što sam uspio sačuvati uspomenu na njih kroz ovaj muzej.“
Cijeli projekt ima dodir s djetinjstvom, s vremenom prije interneta. Mi smo rasli uz žive priče, na mjestima gdje su se stvorenja iz predaja pojavljivala, lovila i rađala. Danas klincima kroz muzej mogu približiti sve te predaje, mitove, zaboravljene svjetove koje ovdje mogu vidjeti kao nešto opipljivo i doživljajno stvarno.
Već osam godina radimo i Perunfest, festival zaboravljenih priča, gdje glumci, performeri i pripovjedači prenose stare legende. To je mjesto na kojem je idejno začet muzej i gdje se okupila ekipa entuzijasta koja je zapravo organizirala i postavila muzej kao funkcionalni prostor i organizaciju, to su Igor Kalafatić, Ivana Đumbir i Igor Ćurla.
Zanimljivo mi je kako i djeca od dvije, tri godine intuitivno razumiju sve te arhetipe, koliko god da su priče mračne ili pak vesele, jednako kao i mi odrasli. U našim krajevima, priče su se tradicionalno pričale samo odraslima, ne djeci. Uvijek u nekoj atmosferi, kada bi bake kartale ili uz neke poslove, a priče su se tada samo nizale. I uvijek su ih pričali kao istinu, kao da su u nekim tajnim spisima zapisane, kao da se sve to stvarno dogodilo.
Znao si točno gdje se što zbiva, gdje se kod Gajnica kote pesiglavci, gdje se skrivaju nevidinčići, gdje se mogu mure uloviti. Igrali smo se tamo kao da je to neka paralelna, stvarna stvarnost.
Sad će biti godinu dana otkako smo otvorili muzej. Svaka prostorija ima svoju temu. Ova u kojoj se sada nalazimo posvećena je staroslavenskoj, odnosno starohrvatskoj mitologiji. Kod nas postoji specifičnost u odnosu na ostale Slavene jer su prije njihova dolaska ovdje bili Kelti, pa sada baštinimo predaje koje su jedinstvena fuzija keltske i slavenske baštine. Zbog toga neke naše priče jako nalikuju onima Iraca ili Škota.
Imamo, primjerice, tri vile koje dolaze kad se dijete rodi, i još danas ljudi stavljaju zlatnik (ili samo novac) pod jastuk novorođenčetu kako bi udobrovoljili vile koje pletu sudbinu. Četvrta vila, ako se pojavi, donosi smrt, zato je zatvorena dolje u tamnijem dijelu prostorije.
Namještaj i izlošci u muzeju su interaktivni, unutar ormara, ladica i skrivenih mjesta mogu se pronaći nove i skrivene priče i prizori.
Djeca mogu zaviriti u skrivene vilinske stanove, sve se može dodirnuti, ali s pažnjom da se ne ošteti nježan vilinski svijet skrivenih detalja.
U modernim, suvremenim vjerovanjima mnogi ni danas ne stavljaju torbu na pod – a to dolazi iz starog vjerovanja da ispod površine svijeta, u podzemlju, stoluje Veles, bog blaga i vode. Ako torbu spustiš na tlo, on će uzeti što mu pripada. Vjerovalo se i da se mrtvo tijelo ne smije spustiti na zemlju prije groba jer Veles uzima i duše.
Nekada se vjerovalo da se raj također nalazi dolje, u donjem svijetu koji se zvao Viraj. Dolje je bilo toplo, i samo sunce se tamo spuštalo da bi se opralo u tim svetim vodama. Mitovi imaju svoju logiku, mnoge priče zapravo reflektiraju znanstvene činjenice koje su potvrđene tek stoljećima kasnije.
Perun i Veles su suprotstavljena braća. Perun stoluje na vrhu Drva svijeta, a Veles dolje, ispod korijena drveta. Kao dva suprotstavljena uma – racionalni i podsvjesni. Svjetlo i tama. Red i kaos. Kad Veles zatvori vodu, nastane suša. Perun tada gromom razbije koru zemlje i oslobodi vodu. Majka Mokoš kruži oko Drva svijeta, pola godine boraveći u krošnji uz Peruna (proljeće i ljeto), a pola godine u podzemlju kod korijena, uz Velesa (jesen i zima). Na taj način ona ih tjera na obnovu i rivalstvo, a tako svijet i priroda opstaju u stalnoj ravnoteži i cikličnosti.
Na Majski dan, 1. svibnja, Perun i Veles se mire i ponovno spajaju kao braća, a tim činom Majka Mokoš ostaje trudna te u svojoj utrobi nosi plod – Novu godinu, koja se rađa na Badnjak.
U jednoj od soba govorimo o vilama. Zagrebačko područje nekoć je bilo poznato po vilinskim predajama jer se Sava tada razlijevala u nekoliko tokova, stvarajući otoke. Na njima su, prema predaji, živjele vile. Baka mi je pričala da se još 60-ih godina, kad bi puhao jugo, u zoru pod Medvednicom moglo čuti vile kako pjevaju dok se umivaju i spremaju na spavanje. Rekla je da su to bile najljepše pjesme koje je čula u životu.
Ta su mjesta danas zatrpana, nekadašnja staništa vila postala su smetlišta, a potom parkirališta trgovačkih centara. No, kako je baka govorila, sve vilinsko blago i sjeme spremljeno je pod zemlju, za vječnost, za dan kad će se vile moći vratiti i drveće svetih šuma ponovno niknuti.
Sve lutke i makete koje izrađujem recikliram i prenamjenjujem, od prijašnjih projekata ih prerađujem u nove. Kad smo završavali muzej, dobar dio namještaja pronađen je rabljen, a potom smo ga obradili, otvorili u njemu tajna vrata i time mu dali novi život u ovome prostoru.
Bilo je i puno priča koje su služile tome da djeca dođu kući prije mraka. Strašne, ali korisne. U jednoj od soba nalaze se priče o coprnicama, klasične povijesne priče o vješticama i progonima, ali i one iz usmene predaje koje sam dobio od baka. Kako su vještice stavljale uroke, kako su se umivale i pomlađivale, te kako su poznavale tajne biljaka i otrova.
Vidarice su, od 13. stoljeća nadalje, krile svoje recepte pod čudnim nazivima, vještičje srce, pjetlova kandža, kako bi ih zaštitile od crkvenih redova koji su tada počeli sakupljati farmaceutske recepte. A kod nas su "vješte žene" koristile pljesnivi kruh koji su stavljale na inficirane rane, to je bio penicilin prije penicilina. Vrbina kora bila je aspirin prije aspirina. Sve se to prenosilo isključivo usmenom predajom.
Strina moje bake bila je coprnica. Priče su preživjele sve, i crkvene progone i vrijeme zaborava. Baka je znala mnoge priče o biljkama, primjerice, o rosopasu, koji se zvao i lastavičje oko, jer su ga lastavice stavljale mladima na oči kad im se ne bi otvorile. Sve to nadilazi botaniku i uobičajenu biologiju, to je ujedno i filozofija i medicina drevnih vremena.
August Šenoa bio je među prvim hrvatskim piscima koji su počeli sakupljati narodne predaje i koristiti ih u svojim romanima. U njegovim djelima prisutna je mitološka nit naših predaka. Silno smo ponosni što smo za otvorenje muzeja dobili jedan poseban dar od Jasmine Reis, posljednje od Šenoinih potomaka, jedan autentični artefakt iz djetinjstva i odrastanja Augustove djece. Lutka Branka Šenoe izložena je ovdje u muzeju, kao spona između priče i stvarnosti.
