Splitska umjetnica Mia Petrićević u Galerija Kranjčar 24. travnja otvorila je izložbu “60 sekundi Dalmatinke”, projekt koji na interaktivan i imerzivan način preispituje svakodnevne komentare i obrasce ponašanja čije smo, kako sama ističe, istovremeno i „žrtve i mučitelji“.
Riječ je o radu koji pomiče granicu između umjetničkog izričaja i društvene analize, fokusirajući se na suptilne, ali duboko ukorijenjene oblike verbalnog nasilja. Izložba je otvorena do 2.5.2026.
Jezik kao svakodnevni mehanizam umanjivanja
U središtu izložbe nalazi se ideja da ponavljajući komentari i uvrede nisu izolirani incidenti, već dio šire društvene matrice. Petrićević polazi od vlastitog iskustva – spoznaje da je godinama slušala iste rečenice, u različitim varijacijama i kontekstima, što ju je potaknulo na istraživanje njihove normalizacije.
Kako ističe, upravo ta automatiziranost jezika skriva njegovu okrutnost. Izložba stoga nastoji „etiketirati“ ono što se inače previđa – svakodnevne verbalne obrasce koji postupno oblikuju samopercepciju i samopouzdanje.
“60 sekundi” kao mjera intenziteta
Naslov izložbe nosi jasnu simboliku. Šezdeset sekundi djeluje kao kratak, gotovo beznačajan vremenski okvir, no unutar jedne minute moguće je izgovoriti niz rečenica koje ostaju prisutne godinama.
Petrićević kroz tu ideju ukazuje na činjenicu da se nasilje ne manifestira isključivo kroz velike, prepoznatljive traume, već kroz male, repetitivne trenutke koji se akumuliraju. Minuta kao univerzalna jedinica vremena dodatno naglašava univerzalnost iskustva koje tematizira.
Izložba pokazuje kako uvrede gube snagu kada se izdvoje iz svakodnevice, ali je ponovno zadobivaju kada se postave u fokusiran, kontroliran prostor. Primjeri poput izraza “jadno žensko” ilustriraju duboko ukorijenjene obrasce stigmatizacije koji djeluju od najranije dobi.
Takvi obrasci stvaraju zatvoreni krug – pojedinci internaliziraju poruke koje im se upućuju, a zatim ih, često nesvjesno, reproduciraju. Upravo taj ciklus internalizirane negativnosti čini jednu od ključnih tema rada.
Prostor kao primarni medij
Za razliku od klasičnog izložbenog postava, Petrićević prostor koristi kao glavni medij. Polazi od pretpostavke da ljudi instinktivno reagiraju na prostorne uvjete, prilagođavajući svoje ponašanje bez svjesne analize.
Ovdje prostor postaje aktivni sudionik: posjetitelj se ne nalazi u sigurnoj poziciji promatrača, već se kreće kroz iskustvo. Tijelo postaje sredstvo percepcije – zvukovi dolaze iz neposredne blizine, svjetlo je oštro i izlažuće, a kretanje kroz prostor destabilizira osjećaj kontrole. Takav pristup naglašava da se verbalno nasilje ne doživljava samo racionalno, već i tjelesno. Uvrede koje se izgovaraju dobivaju "tjelesnost" i prostornost, s kućicama i polu-zatvorenim mikro prostorima, sve skupa postaje realnije, snažnije, nelagodno.
Multisenzorno iskustvo i nelagoda
Izložba koristi zvuk, svjetlo i miris kako bi proizvela osjećaj uronjenosti i nelagode. Komentari dopiru iz različitih smjerova, reflektiraju se i vraćaju, stvarajući dojam osobne prozvanosti. Rasvjeta simulira izloženost, dok mirisne kompozicije – od intenzivnih do umirujućih – dodatno pojačavaju emocionalni kontrast.
Prostorna organizacija podsjeća na kružnu putanju, gotovo poput piste, čime se simbolizira stalna društvena evaluacija i izloženost ženskog tijela u javnom prostoru.
Između arhitekture i narativa
Petrićević, koja dolazi iz arhitektonske prakse, razvija rad kao hibrid arhitekture, scenografije i multimedije. Njezin pristup temelji se na stvaranju prostora koji funkcioniraju kao narativi – ambijenti koji ne prikazuju temu, nego je proizvode kroz iskustvo.
Izložba je zamišljena kao interaktivni sustav u kojem posjetitelji postaju aktivni sudionici. Galerijski prostor pretvara se u izvedbenu platformu, a reakcije – nelagoda, prepoznavanje, otpor – postaju sastavni dio rada.
Time se briše granica između umjetničkog djela i njegove recepcije, naglašavajući da je komunikacija uvijek dvosmjerna i da su društveni obrasci rezultat kolektivne dinamike.
Projekt je djelomično financiran sredstvima Grada Zagreba, uz podršku brojnih suradnika, partnera i Galerija Kranjčar koja je omogućila njegovu realizaciju u galerijskom prostoru. Izložba se tako pozicionira i kao rezultat šire suradničke mreže, što dodatno naglašava njezin društveni karakter.
“60 sekundi Dalmatinke” djeluje kao početna točka za širu raspravu o jeziku, identitetu i društvenim očekivanjima, ukazujući na to koliko su svakodnevne riječi oblikujuće – i koliko je malo potrebno da ostave dugotrajan trag.
Četrdeset godina poslije: putovanje, pobuna i trajno nasljeđe Antwerp Six u velikoj retrospektivi u MoMu koja redefinira njihovu ključnu ulogu u suvremenoj modi i kulturi odijevanja
Jedan od najsuptilnijih, ali i najopasnijih slojeva ovog problema pojavljuje se u trenutku kada žena počne vjerovati u ono što joj se kontinuirano govori.
Uvreda tada prestaje biti vanjski podražaj i postaje unutarnji glas.
Ono što je izrečeno kao komentar izvana postupno se internalizira, oblikujući način na koji se osoba vidi, procjenjuje i pozicionira u društvu. Takvi obrasci ne ostaju na razini prolazne nelagode – oni postaju struktura identiteta.
U tom procesu, ponavljani iskazi počinju funkcionirati kao svojevrsna “istina”, iako su izvorno proizvod društvenih predrasuda. Žena se počinje kretati unutar okvira koji su joj nametnuti, prilagođava svoje ponašanje, smanjuje vlastitu vidljivost ili vrijednost, često nesvjesno reproducirajući iste obrasce. Tu leži ključna opasnost: granica između onoga što je nametnuto i onoga što se doživljava kao vlastito postaje zamagljena.
Zato je osvještavanje nužan prvi korak. Bez suočavanja s tim internaliziranim narativima nije moguće mijenjati ih. Potrebno je, kako sugerira i sama izložba, “pogledati toj istini u oči” – razotkriti je kao konstrukciju, a ne činjenicu.
U tom kontekstu posebno su značajni prostorni elementi koje Petrićević uvodi. Zrcalne, reflektirajuće plohe doslovno vraćaju pogled posjetitelju, stvarajući trenutak suočavanja sa samim sobom.
One ne dopuštaju bijeg u distancu, već inzistiraju na prisutnosti i samopercepciji. Istovremeno, niz manjih, gotovo zatvorenih prostorija fragmentira iskustvo, pojačavajući osjećaj izolacije i introspekcije. U kombinaciji sa zvukom koji se kreće prostorom i dolazi iz neposredne blizine, stvara se situacija u kojoj posjetitelj ne može ostati neutralan.
Takva prostorna dramaturgija jasno pokazuje da rad na sebi ne počinje afirmacijom, već prepoznavanjem. Tek kada se internalizirani glasovi razotkriju i prepoznaju kao naučeni, moguće je uspostaviti drugačiji odnos prema sebi – onaj koji nije definiran tuđim riječima.
