U Galerija TTF od 21. do 30. travnja 2026. godine predstavljena je izložba „Playground Armor“ koji potpisuje Ana Piplica, studentica druge godine diplomskog studija modnog dizajna. Projekt je realiziran pod mentorstvom Pauline Jazvić u okviru kolegija Kreiranje odjeće VI, kao istraživački i autorski rad na sjecištu modne prakse i teorijskog promišljanja odijevanja.
Konceptualno polazište rada oslanja se na teoriju igre nizozemskog povjesničara kulture Johana Huizinga, prema kojoj igra funkcionira kao izdvojeni prostor s vlastitim pravilima i logikom. U tom okviru, autorica odjevni predmet interpretira kao aktivno polje transformacije – mjesto gdje se normativne strukture preispituju kroz taktilnost, improvizaciju i participaciju tijela. Kaput izrađen od ručno heklanih elemenata u formi igračaka materijalizira tu ideju kroz naglašenu teksturalnost i višeslojnost, uspostavljajući dijalog između objekta, tijela i okoline.
Formalno, rad karakterizira uporaba intenzivnog kolorita i organskih, mekih volumena koji odstupaju od klasične krojačke strukture. Takva morfologija odjevnog predmeta sugerira fluidnost i otvorenost, ali istodobno zadržava funkciju zaštite.
Robert Sever & "Arete" u Oktogonu NMMU # moda kao prostor konstrukcije pluralnih identiteta
Četrdeset godina poslije: putovanje, pobuna i trajno nasljeđe Antwerp Six u velikoj retrospektivi u MoMu koja redefinira njihovu ključnu ulogu u suvremenoj modi i kulturi odijevanja
Kaput se u tom smislu može čitati kao „afektivna membrana“ – sloj koji posreduje između unutarnjeg i vanjskog, privatnog i javnog prostora, istovremeno štiteći i omogućujući komunikaciju. Taktilna kvaliteta materijala dodatno naglašava tjelesnost iskustva odijevanja, pozicionirajući dodir kao ključni medij percepcije.
U širem modnom diskursu, „Playground Armor“ ulazi u polje suvremenih praksi koje propituju granice između mode, objekta i instalacije, kao i ulogu odjeće kao nositelja emocionalnih i memorijskih sadržaja. Autorica pritom jasno artikulira osobnu dimenziju rada, ističe da je riječ o svojevrsnoj reciklaži sjećanja na djetinjstvo.
Taj postupak ne funkcionira kao nostalgična gesta, već kao metoda konstrukcije identiteta kroz materijal i formu, gdje igra postaje mehanizam otpornosti i alat za redefiniranje odnosa prema suvremenom okruženju.
