Lina Crnčić-Virant (Zagreb, 1879. – 1949.) pripada generaciji hrvatskih umjetnica čiji se doprinos tek u novije vrijeme sustavnije prepoznaje i valorizira.
Njezino stvaralaštvo, oblikovano u prijelomnom razdoblju između 19. i 20. stoljeća, svjedoči o složenom položaju žena u umjetnosti, ali i o trajnoj potrebi da se izražavanje protegne izvan granica tradicionalno dopuštenih uloga.
Bila je studentica prve generacije Privremene više škole za umjetnost i obrt, suosnivačica i predsjednica Kluba likovnih umjetnica te Prve privatne umjetničke škole za djevojke.
U povijesnim izvorima najčešće se spominje kao supruga slikara Mencija Clementa Crnčića, no njezina biografija i opus otkrivaju mnogo širi spektar djelovanja, od slikarstva i ilustracije do dizajna i pedagoškog rada.
Izložba "Intimno i javno: Lina Crnčić-Virant" otvorena jučer u Muzeju grada Zagreba, čiju koncepciju potpisuje Aneta Barišić, viša kustosica Umjetničkog paviljona u Zagrebu, polazi od razlike između bogate javne aktivnosti umjetnice i nedovoljne istraženosti njezina opusa.
Izložbeni postav oblikovan je kao dijalog između javno izlaganih djela – portreta, pejzaža i mrtvih priroda – te radova i predmeta koji pripadaju privatnoj sferi svakodnevice.
Godine 1904. Lina Crnčić-Virant upisuje Kraljevsku zemaljsku obrtnu školu kao jedna od šesnaest polaznica prve generacije umjetnica kojima je dopušteno da se školuju na dotad isključivo muškoj školi. Profesori su joj bili Josip Bauer, Oton Iveković, Bela Csikos Sessia i Ivan Tišov, postala je sjajna slikarica no unatoć intenzivnoj djelatnosti ostala je na marginama povijesnoumjetničkog fokusa te je do danas primarno zapamćena kao supruga znatno poznatijeg slikara Mencija Clementa Crnčića. Njena izložba otvara se 6. studenog u Muzeju grada Zagreba
Unatoč intenzivnoj javno-izlagačkoj prisutnosti i angažmanu na zagrebačkoj likovnoj sceni prve polovice 20. stoljeća, Lina Crnčić-Virant pozicionirana je na tzv. perifernoj strukturi, odnosno na marginama povijesnoumjetničkog fokusa te je do danas primarno zapamćena kao supruga znatno poznatijeg slikara i grafičara Mencija Clementa Crnčića.
Bez obzira na njezin društveni status i uvriježenu percepciju Crnčić-Virant kao primjerene, pobožne i u svakom smislu društveno prihvatljive žene, u skladu s okolnostima patrijarhalnog sustava vremena u kojem su živjele i stvarale umjetnice prve polovice 20. stoljeća, recepcija Crnčić-Virant za njezina života bila je u najvećoj mjeri relativizirajuća i patronizirajuća.
Posebno su izdvojene ilustracije dječjih priča, segment koji ukazuje na sposobnost umjetnice da likovni izraz poveže s pripovjednim i odgojnim kontekstom.
Kao kontrapunkt tim radovima predstavljeni su predmeti iz obiteljskog života: jaslice izrađene za djecu, razglednice, stihovi, igre i rukotvorine. Oni svjedoče o trajnom umjetničkom impulsu koji nadilazi granicu između stvaranja i življenja.
Suprotnost do danas ustaljenoj percepciji Crnčić-Virant je sama biografija umjetnice, iz koje se iščitava progresivno-emancipatorska linija koju u javnom djelovanju sustavno slijedi, posebno u radu na formiranju sustava podrške i afirmacije ženskog stvaralaštva.
U javnoj prezentaciji Crnčić-Virant posebnu pažnju pridaje narodnoj umjetnosti pa, osim što kroz organizaciju izložbe podupire izradu rukotvorina, kontinuirano izučava narodne nošnje različitih krajeva zemlje te u gotovo sve segmente svoje produkcije unosi folklorni motiv. Uz Vrbničanke, Šestinčanke, Primorke i Karlobažanke, Crnčić-Virant i izvan folklornog narativa, ako ne programski, onda zasigurno učestalo, interpretira ženske figure ili ženske figure s djecom.
Među za života umjetnice javno izlaganim djelima – portretima, pejzažima, mrtvim prirodama, sakralnim i mitološkim kompozicijama u duhu simbolizma, secesije, ekspresionizma, realizma ili „impresionističkog“ načina, a koji u kontekstu njezina stvaralaštva iznova sugerira ženski izričaj, unutar stilski i tematski raznolikog opusa umjetnice ističu se upravo radovi u medijima onodobno shvaćenima kao ženskima – crtež i ilustracija, posebno dječjih priča (Odabrane priče braće Grimm, 1920. i Zlatni danci Jagode Truhelke, 1921.).
Princeze, kraljice, svijet blizak bajkovitom imaginariju i dječjem svijetu mašte Crnčić-Virant interpretira i u velikim formatima (Morski dvorac u ružama, oko 1920.), uvodeći povremeno u svoje kompozicije humor i karikaturu, što označava iskorak prema intimnom aspektu njezina opusa (Dr. Lisac, 1938., Djeca u zoološkom vrtu, 1938.). Uz ove uspjele segmente potrebno je svrstati i naznačiti i tek fragmentarno sačuvan opus Crnčić-Virant u području dizajna, osobito ex librisa i njezina usvojena rješenja za poštanske marke iz 1919. godine.
U sklopu obiteljske ostavštine umjetnice sačuvana su dva seta jaslica koje Crnčić-Virant izrađuje za svoju djecu, Branku (Dida) i Mencija Clementa (Kuki). Svojevrsni stilski i koloristički međusobni kontrapunkti, jaslice naznačuju temu majčinske brige i dara kao mjesta prožimanja javnog i intimnog obiteljskog prostora djelovanja umjetnice te susreta njezina umjetničkog izraza i svakodnevice unutar okvira „ženske“ sfere stvaralaštva. Kao važan iskorak unutar slojevitog intimnog prostora djelovanja umjetnice označene su i četiri novopronađene razglednice Crnčić-Virant S odmora. Duhovite, slobodne i razigrane, razglednice su odraz mjesta intimnog iskustva, intimna bilješka trenutka koji Crnčić-Virant izmješta izvan okvira očekivanja i percepcije.
Fluidnost sfera intimnog i javnog dodatno naglašavaju male pjesničke kompozicije, umjetničine zdravice koje otkrivaju sklonost Crnčić-Virant da ogovara na pisma prijateljima i poznanicima u stihovima, koji put uključivši uz tekst i ilustraciju (Kolinje na Griču, 1938.). Ovi intimni materijali, u kontekstu javnoga kao muške sfere promatrani kao marginalni, potvrđuju neprekidnu prisutnost umjetničke kreacije Crnčić-Virant, neodvojivost intimnog od javnog i stvaralačko-izložbeni koncept dijaloga uslijed dihotomije.
Lina Crnčić-Virant (r. Karolina Virant) rođena je 15. listopada 1879. godine u Zagrebu kao prva od osam kćeri (Lina, Tea, Rela Aurelija, Slava, Ivka, Paula, Marija i Jelka) Franje i Terezije Virant (r. Mestek). Više školovanje stječe na Preparandiji, tj. Učiteljskoj školi časnih sestara milosrdnica u Zagrebu. Godine 1904. upisuje Kraljevsku zemaljsku obrtnu školu kao jedna od šesnaest polaznica prve generacije umjetnica kojima je odlukom Odjela za bogoštovlje i nastavu Visoke kraljevske zemaljske vlade dozvoljeno da se „pokusa radi“ školuju na dotad isključivo muškoj školi. Profesori su joj bili Josip Bauer, Oton Iveković, Bela Csikos Sessia i Ivan Tišov.
