Odijevanje je oblik društvene komunikacije u kojem se istodobno pregovara između pripadanja i individualnosti; trendove prihvaćamo ne samo zato što su estetski privlačni, nego i zato što kroz njih prepoznajemo društvene kodove, skupine i identitete s kojima se želimo povezati ili od kojih se želimo razlikovati.

Odjeća je dio neverbalne komunikacije. Prije nego što išta kažemo, drugi ljudi mogu iz našeg izgleda stvarati određene pretpostavke. Istraživanja socijalne percepcije pokazuju da odjeća sudjeluje u stvaranju prvog dojma te da ljudi iz nje pokušavaju iščitavati društvene kategorije, status, emocionalno ili kognitivno stanje i estetske preferencije. Međutim, interpretacija uvijek ovisi o kulturnom znanju, stereotipima i očekivanjima promatrača.

FOTO: BERSHKA

To znači da odjeća jest komunikacijski alat, ali nije univerzalni rječnik. Isti komad može imati različito značenje u različitim kulturama, generacijama i situacijama.

To je posebno vidljivo kod odnosa prema tijelu. Otkriveno tijelo može biti povezano sa senzualnošću, ali i sa sportom, ljetom, modnom eksperimentacijom ili jednostavno osobnom preferencijom. Zatvorena odjeća može sugerirati formalnost, diskreciju, minimalizam ili eleganciju, ali može biti i sasvim praktičan izbor. Ne možemo iz količine otkrivenog tijela automatski zaključivati o nečijem karakteru ili namjeri. Ono što možemo proučavati jest kako društvo određene načine odijevanja interpretira i kakva im značenja pripisuje.

Tu je vrlo važna razlika između namjeravane poruke i interpretirane poruke. Osoba može obući određeni komad zato što se u njemu osjeća dobro, dok će ga netko drugi protumačiti kao znak statusa, seksualnosti, profesionalnosti ili pripadnosti određenoj grupi. Modni komunikacijski proces zato nije potpuno pod kontrolom osobe koja se odijeva.

Trendovi istodobno omogućuju pripadanje i razlikovanje. Kada prihvatimo trend, pokazujemo da prepoznajemo aktualne estetske kodove. Postajemo dio određene vizualne kulture. Ali čim trend postane masovan, pojavljuje se potreba za individualizacijom: isti komad počinjemo nositi na drugačiji način, kombinirati ga s vintage odjećom ili ga povezivati s vlastitim stilom.

Carrie Yodanis to vrlo dobro postavlja kroz pitanje konformizma i imitacije. Njezin je argument da osobni stil nije toliko „osoban” koliko obično mislimo: oblikuju ga brojna društvena pravila, odnosi i modeli koje promatramo.

TEORIJA MODE - Zašto nosimo ono što nosimo? # Tijelo, lifestyle, posao, funkcionalnost i psihologija modnog izbora

FOTO: BERSHKA

Istodobno, upravo kroz te društvene obrasce stvaramo individualnost. To je svojevrsni paradoks mode: moramo poznavati pravila da bismo ih mogli prekršiti na smislen način. Osoba koja poznaje određeni modni kod može ga svjesno koristiti, mijenjati ili kombinirati s drugim kodovima.

Tu možemo uključiti i Ervinga Goffmana i njegovu teoriju predstavljanja sebe. Odjeća sudjeluje u načinu na koji se predstavljamo različitim „publikama”. Ne odijevamo se isto za posao, obitelj, prijatelje, svečani događaj ili privatno vrijeme jer se mijenjaju situacija i društvena očekivanja. To ne znači da je jedan od tih izgleda „lažan”. Identitet je višeslojan, a odjeća omogućuje da u različitim situacijama naglasimo različite njegove aspekte.

Još jedan važan aspekt jest status. Odjeća može signalizirati pripadnost određenoj društvenoj grupi, profesiji, supkulturi ili ekonomskom sloju. No suvremena moda dodatno komplicira taj odnos jer se znakovi statusa mogu imitirati, demokratizirati i ponovno kombinirati. Luksuzni kod može se spojiti sa sportskim komadom, vintage odjećom ili high-street modom, čime nastaje novi oblik statusnog i estetskog izražavanja.

Ovdje se vraćamo i na Bourdieuovo pitanje ukusa: nije važno samo što nosimo, nego i znamo li kako određeni komad nositi i u kojem ga kontekstu koristiti. Modna kompetencija može postati oblik kulturnog kapitala.

Na kraju dolazimo do trenda. Zašto ga prihvaćamo? Zato što nam se sviđa, zato što ga želimo imati, zato što ga viđamo posvuda, zato što ga nose ljudi kojima se divimo, zato što želimo pripadati ili zato što nam omogućuje da se na određeni način predstavimo. Carolyn Mair trendove, identitet, društvene i kulturne utjecaje te modu kao komunikaciju postavlja kao zasebne dijelove psihologije mode.

TEORIJA MODE - Kako nastaje naš modni ukus? # Obitelj, odrastanje, društvo i kultura kao temelji onoga što doživljavamo kao lijepo

FOTO: BERSHKA

Literatura

• Carrie Yodanis, Getting Dressed: Conformity and Imitation in Clothing and Everyday Life, Routledge, 2019. —  obrađuje temu društvenog utjecaja, konformizma i imitacije.
• Carolyn Mair, The Psychology of Fashion, 2. izdanje, Routledge, 2025. — poglavlja Social and Cultural Influences on Fashion Consumption i Fashion as Communication izravno odgovaraju ovoj temi.
• Erving Goffman, The Presentation of Self in Everyday Life, 1959. — teorijska osnova za razumijevanje predstavljanja sebe i upravljanja dojmom.
• Diana Crane, Fashion and Its Social Agendas: Class, Gender, and Identity in Clothing, University of Chicago Press, 2000. — vrlo korisna za vezu mode, klase, roda, identiteta i društvenih značenja. Ovaj se naslov navodi među temeljnim radovima u teoriji mode.
• Richard A. Feinberg, Lisa Mataro i W. Jeffrey Burroughs, „Clothing and Social Identity”, Clothing and Textiles Research Journal, 1992. — empirijski relevantno za pitanje kako promatrači iz odjeće zaključuju o društvenom identitetu.
• „Dress is a Fundamental Component of Person Perception”, 2023. — vrlo aktualan rad iz socijalne psihologije koji predlaže uključivanje odjeće u modele stvaranja prvog dojma; posebno je koristan za tvoju tezu o tome da odjeća „šalje poruku”, ali da se ta poruka uvijek filtrira kroz kulturu, očekivanja i perspektivu promatrača.