Japanska modna scena, danas prepoznatljiva po svojoj avangardnoj estetici i slobodi izražavanja, razvijala se kroz stoljeća u suživotu tradicije, kulturnih šokova i inovacije. Od kimona i dvorskih slojevitih odjevnih kombinacija, preko američkog utjecaja nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do Pariza i globalnog priznanja, japanska moda oblikovala je suvremeni stil na iznimno autentičan način.
Od „stvari za odjenuti“ do umjetničkog manifesta
Riječ „kimono“ u japanskom jeziku doslovno znači „stvar za odjenuti“. No, iako je u svom izvornom obliku kosode bio svakodnevni komad odjeće svih društvenih slojeva tijekom razdoblja Heian i Edo, modno eksperimentiranje nije bilo strano japanskom dvoru. Plemenite dame tada su nosile slojevite haljine jarkih boja (junihitoe), pokazujući da se čak i u strogo uređenom društvu može izraziti individualnost — ako se pritom poštuju ostale društvene norme.
Utjecaj zapada i redefinicija identiteta
Nakon Meiji restauracije 1868. i kasnije američke okupacije (1945. – 1952.), Japan otvara vrata zapadnoj kulturi i modi. Car Meiji nosi zapadne uniforme, žene napuštaju radne hlače (monpe) i prihvaćaju haljine, a mladi muškarci otkrivaju Ivy stil. No, kako primjećuje dizajner Satoshi Kuwata, Japan nikada nije imao vremena “probaviti” zapadne trendove – umjesto toga, reinterpretirao ih je. Tako su nastali domaći brendovi koji su zapadni stil učinili vlastitim, stvarajući, primjerice, „bolju američku modu od samih Amerikanaca“, kako piše W. David Marx u knjizi Ametora.
Rođenje japanske avangarde
Iako su rane modne pionirke poput Junko Shimade i Michiko Koshino pokazale prvi val kreativne samosvijesti, pravi preokret događa se početkom 1980-ih kada Rei Kawakubo i Yohji Yamamoto stižu u Pariz. S njima i Issey Miyake, koji je već godinama gradio mostove između istoka i zapada. Njihov estetski jezik — dekonstrukcija, asimetrija, ne-boje, materijali koji izazivaju — šokirao je tadašnju modnu elitu. Umjesto glamura i seksualnosti koju su promovirali dizajneri poput Giannija Versacea, japanski avangardisti ponudili su konceptualnu, misaonu modu.
„Rei je srušila ideologiju zapadne elegancije,“ kaže Jun Takahashi, dizajner brenda Undercover. Za Kawakubo i njezin Comme des Garçons, moda nikad nije bila pitanje ljepote, već izraza. Njeni modeli nosili su haljine s izbočinama, komade bez rukava, parfeme s notama spaljene gume. Nisu tražili svi objašnjenja – njihova moda govorila je sama.
Od eksperimenta do svjetskog utjecaja
Ono što je u početku izazivalo kontroverze, danas je postalo ključni referentni okvir svjetske mode. Bez japanske avangarde teško je zamisliti rad dizajnera poput Ricka Owensa, a čak su i Miuccia Prada i Hedi Slimane oblikovali svoje kolekcije pod utjecajem japanskog pristupa silueti i formi.
Japanska moda također je potaknula razvoj sličnih scena u Belgiji, gdje se tijekom 1980-ih oblikovala poznata grupa „Antwerp Six“. Uspostavljen je kreativni dijalog u kojem su se japanski i europski dizajneri međusobno inspirirali i izazivali.
Iza scene: tišina kao snaga
Rei Kawakubo, i danas enigmatična u svojoj prisutnosti, rijetko daje intervjue, izbjegava fotografiranje i ne objašnjava kolekcije. Na pitanje o smislu svoje mode, radije šuti. No upravo ta šutnja, ta odlučnost da se ne podilazi publici, dodatno učvršćuje njezinu poziciju jedne od najutjecajnijih dizajnerica u povijesti. Kawakubo, kao i njezini nasljednici poput Tao Kurihare, Junye Watanabea i Keija Ninomiye, nastavlja pomicati granice nosivog i pojmljivog.
Moda kao otpor i oslobođenje
Za mnoge dizajnere, poput Satoshija Konda iz kuće Issey Miyake, japanska moda nije o konstrukciji, već o odnosu prema tijelu – kako ga odjeća može pratiti, a ne sputavati. Iza crne boje, dekonstrukcije i nepravila krije se trauma, ali i sloboda. Moda je postala sredstvo za stvaranje novog identiteta — ne boljeg, nego potpuno drugačijeg, kako to primjećuje dizajner Mikio Sakabe.
