U trenutku kad se moda na prijelazu 19. u 20. stoljeće još uvijek oslanjala na težinu korzeta, više simbolički nego fizički ukopavajući žene u naslijeđe viktorijanske estetike, pojavio se Paul Poiret, radikalan i neobuzdan, s jasnom misijom oslobađanja tijela i pretvaranja mode u vizualni spektakl.
Rođen 1879. u Parizu, u obitelji skromne trgovačke klase, odrastao je među tkaninama i teksturama koje su mu vrlo rano postale alatom izražavanja. Njegove prve modne skice prodavane su lokalnim krojačicama, no ubrzo su te crtice prerasle u ambicioznu ideju o modi kao performativnoj umjetnosti.
Početkom karijere stječe iskustvo kod prestižnog Douceta, a potom u modnoj kući Worth, gdje se ističe haljinom za princezu B. u boji ruže, čime dovodi u pitanje tada neprikosnoveni imperativ bijele vjenčanice.
S vremenom se odmiče od dekorativnog historicizma, a 1903. otvara vlastiti atelijer, s vizijom mode oslobođene oklopa i konstrukcija.
Poiret je među prvima napustio korzet kao osnovni element ženske siluete (on i Coco su oboje zaslužni za slobodu ženskog tijela u smislu odijevanja), uvodeći fluidnije forme inspirirane antičkom Grčkom i Istokom, čime je anticipirao ono što će kasnije postati moderno shvaćanje ženske mode.
Orijentalizam, parfemi i modna inscenacija
U periodu od 1906. do 1911. Poiret postiže vrhunac utjecaja, stvarajući od mode emocionalni i kulturološki doživljaj. Njegove hobble-suknje, hlače u stilu harema te tunike nalik minaretima izazivaju podsmijehe, ali i divljenje, jer nisu bile samo modni predmeti, već estetske i društvene izjave.
Inspiraciju crpi iz dalekih putovanja, baleta, perzijskih miniijatura i art deco forme, pretvarajući žene u simboličke figure između avangarde i egzotike.
Jedan od ključnih trenutaka njegove karijere bila je ekstravagantna zabava "1002. noć" održana 1911. u njegovu vrtu, gdje su svi uzvanici morali nositi Poiretove kreacije, a modna prezentacija bila je transformirana u umjetnički događaj, gotovo kazališnu scenu. Bila je to preteča današnjih modnih performansa i revija s jasnom autorskom naracijom.
Te iste godine pokreće Parfumerie de Rosine, nazvanu po njegovoj kćeri, te Atelier Martine, studio za dekorativne umjetnosti i dizajn interijera. Time širi svoje djelovanje izvan odjeće, utirući put konceptu modne kuće kao sveobuhvatnog lifestyle brenda, spoja mode, mirisa, umjetnosti i života.
Silazak s pozornice: rat i zaborav
Iako je Poiret bio ključni autor mode predratnog Pariza, Prvi svjetski rat prekinuo je njegov uspon. Mobiliziran je, atelijer stagnira, a promjena društvenih vrijednosti nakon rata stavlja fokus na praktičnost i minimalizam.
Njegova raskošna estetika više nije odgovarala duhu vremena. Modne kuće koje su se nametnule u novonastalom kontekstu, poput Chanel, donijele su drugačiju ideju moderne žene, jednostavne, funkcionalne, aktivne. Poiret, koji nije htio ili znao transformirati vlastiti vizualni jezik, postupno gubi relevantnost. Iako se pokušava vratiti na modnu scenu, njegova kuća ulazi u financijsku krizu te 1929. odlazi u stečaj.
Poiret umire 1935. godine u siromaštvu, gotovo zaboravljen, dok njegov doprinos tek kasnije dobiva zasluženo priznanje.
Njegov značaj leži ne samo u estetskom oslobađanju ženskog tijela, već u širenju granica modnog dizajna, kroz uvođenje parfema kao dijela modne kuće, prezentaciju mode kao performansa, i afirmaciju dizajnera kao autorskog imena.
Danas ga smatramo jednim od prvih modnih dizajnera u punom smislu te riječi, ne samo kao krojača odjeće, već kao vizionara koji je shvatio modu kao sveobuhvatan kulturni fenomen.
Nasljeđe Poireta: Trag raskoši u suvremenoj modi
Iako je Paul Poiret preminuo u gotovo potpunom zaboravu, njegova je estetika raskošna, narativna, teatralna, ostavila dubok trag u povijesti mode. Njegov pristup dizajnu nije se temeljio samo na kroju, već na stvaranju čitavog svijeta, vizualne priče koja se odijeva, udiše, ulazi u prostor.
Taj pristup snažno je utjecao na niz dizajnera druge polovice 20. i početka 21. stoljeća, osobito one čiji rad podrazumijeva dramu, naraciju i spektakl.
John Galliano, poznat po svojim visoko insceniranim revijama, gotovo je doslovno naslijedio Poiretovu ideju mode kao kazališta. U Gallianovu opusu očituje se fascinacija egzotičnim, povijesnim i dekadentnim, od revija za Dior s referencama na orijentalizam do samostalnih kolekcija koje evociraju Poiretovu siluetu tunika, harem-hlača i turbana.
Galliano je, poput Poireta, bio majstor vizualnog storytellinga, dizajner koji kolekcijom ne prikazuje samo odjeću, već čitav svijet.
U njegovu radu neizostavno se prepoznaje Poiretovo shvaćanje dizajnera kao umjetnika.
Vivienne Westwood, iako primarno vezana uz punk, često se referirala na povijesne krojeve, osobito iz razdoblja rokokoa i Belle Époque.
Ali, podvrgavala ih je dekonstrukciji i ironiji. Njezina sposobnost da prošlost reinterpretira u suvremenom ključu podsjeća na Poiretovu sposobnost da inspiraciju iz klasične antike i Orijenta pretoči u moderne siluete.
Također, bila je majstorica bunta, sudjelovala je u stvaranju punka, zajedno sa Sex Pistolsima, stoga se našla u fokusu ne samo modnih, već i društvenih promjena.
I jedno i drugo ime označava modnu subverziju: Poiret je odbacio korzet, Westwood ga je vratila kao političku izjavu.
Sličan trag vidi se i u radovima Jean-Paula Gaultiera, čije su kolekcije bile vizualno eksplicitne, nekonvencionalne i bogate referencama.
Gaultier, poput Poireta, uživao je u pomicanju granica ukusa i društveno prihvatljivog u modi.
Bio je među prvim suvremenim dizajnerima koji su otvoreno problematizirali pojam identiteta, roda i ljepote, baš kao što je Poiret prije stotinu godina problematizirao pojam ženstvenosti i luksuza.
Alexander McQueen bio je britanski modni dizajner poznat po svom radikalnom pristupu modi, teatralnim revijama i spoju majstorskog krojenja s mračnom estetikom.
Njegove revije bile su modni performansi pune drame, pokreta i emocionalne dubine. Svaka kolekcija pričala je konceptualnu priču, često s autobiografskim, historijskim ili društveno-kritičkim slojevima.
Ne treba zaboraviti ni Yohjija Yamamota i Isseyja Miyakea, čije su fluidne forme, iako pročišćene i minimalne, nasljednice Poiretove ideje oslobođenog tijela. I dok japanski dizajneri naginju asketizmu, njihova filozofija odijevanja kao pokretačke sile, a ne sputavanja tijela, duboko je usklađena s Poiretovim načelima.
Poiretovo nasljeđe živi i u pojmu modne kuće kao totalnog brenda, s parfemima, interijerima i narativnom estetikom, što su preuzele kuće poput Chanela, Diora, Armanija ili Prade.
Njegova ideja o parfemu kao proširenju modnog identiteta danas je standard, a koncept lifestyle marke koju on inaugurira, postao je ključni poslovni model luksuzne industrije.
