Svako jutro, dok biramo što ćemo odjenuti, izvodimo mali identitetski ritual. Taj izbor nije slučajan: on reflektira ono što želimo biti, ono što mislimo da drugi očekuju, ali i našu trenutačnu emocionalnu situaciju.
Iako tekstil, materijal, ima naglašenu materijalnost, velik dio tog svakodnevnog spektakla ukrašavanja i prekrivanja tijela zapravo je odraz našeg unutarnjeg stanja. Jesmo li svjesni da time stvaramo sliku svijeta, biranjem odjeće oblikujemo vizuru ulice, društva i okoline?
Odjeća je sredstvo oblikovanja društvene pojave, svojevrsna uloga koju svjesno ili nesvjesno preuzimamo.
U tom se procesu modni izbori kreću između vizualne harmonije i namjernog nesklada: između odijevanja “kako treba” i odijevanja kao osobnog iskaza.
Odijevamo se svakodnevno, ponekad gotovo automatski, ali iza tog čina uvijek se skriva odnos prema drugima i prema sebi. U teoriji često volimo reći da se odijevamo “za sebe”, no taj pojam ne može postojati potpuno izolirano od društvenog konteksta.
ZARA
Odjeća je komunikacijski sustav, vizualni jezik kojim se obraćamo okolini, ali i medij kojim konstruiramo vlastitu sliku o sebi.
Čak i kada tvrdimo da ignoriramo tuđe poglede i odijevamo se isključivo prema vlastitim željama, čin odabira odjeće uvijek je upisan u prostorne, vremenske i socijalne uvjete u kojima se nalazimo.
Okruženje kojem pripadamo diktira određeni spektar prihvatljivih stilskih izbora. Na radnom mjestu, u obrazovnim institucijama ili situacijama svečanog karaktera, prihvaćamo stilsku suigru s kolektivnim pravilima.
U takvim trenucima odjeća postaje izraz poštovanja, ne samo prema prostoru i zajednici kojoj se obraćamo, već i prema vlastitoj ulozi u tom prostoru. Uspostavlja se svojevrstan etički odnos prema odijevanju: ako njegujemo estetski sklad i funkcionalnost u odjeći, time njegujemo i prisutnost u društvu.
Istodobno, odijevanje je snažan alat individualne ekspresije.
Neki biraju sklad i harmoniju jer se tako osjećaju ugodno, prihvaćeno i uravnoteženo. No skladan izgled samo je jedan oblik izražavanja modne misli.
ZARA
Drugi se namjerno odijevaju izvan normi, ne zato što to nešto na njima „ne paše“, već zato što stvaraju vlastitu modnu rečenicu, vlastitu sintaksu vizualne komunikacije. Avangardno, neočekivano ili subverzivno odijevanje nije pogreška; ono je poruka. Time se naglašava drugačiji odnos prema identitetu, identitet koji se ne uklapa u predložene stilove, nego ih preslaguje i mijenja. Naravno ima to veze i s dobom života, razdobljem, nekom krizom kroz koju prolazimo ili pak promjenom koju želimo. Promjena stila zna pratiti naše životne drame.
Pritom, pitamo se - gdje se preklapaju odijevanje “za sebe” i odijevanje “za druge”? Upravo u toj zoni pregovora, između osobnog doživljaja tijela i društvene izvedbe identiteta. Odjeća oblikuje način na koji nas drugi čitaju, ali i način na koji mi čitamo sebe. U susretu ta dva pogleda stvara se kompleksan dijalog identiteta.
ZARA
Danas, u vremenu izrazito vizualne kulture, taj dijalog dobiva još veći intenzitet. Identitet se ne potvrđuje samo u izravnoj društvenoj interakciji, nego i na ekranima koji umnažaju naša prikazivanja. Gledamo se, bilježimo se, uspoređujemo se, a svaka slika zahtijeva pažljivo osmišljenu prezentaciju.
Tako se percepcija tijela i odijevanja sve više transformira: ono što nosimo postaje produžetak digitalnog jastva, dio koji mora biti estetski promišljen i komunikacijski učinkovit. Naš vizualni identitet ulazi u stalnu cirkulaciju, a odjeća je jedan od njegovih najvažnijih gradivnih elemenata.
Odijevanje je, dakle, istodobno društvena obaveza, osobni izbor i kreativni proces. Ono što iznosimo u svijet nije samo tkanina, već način na koji želimo biti shvaćeni i način na koji želimo postojati.
ZARA
Jedan od prvih teoretičara mode, Georg Simmel, istaknuo je da je moda istodobno instrument konformizma i razlikovanja.
“Fashion is a form of imitation and so of social equalization; but, paradoxically, in changing incessantly, it differentiates one time from another and one social stratum from another.”
Moda tako uspostavlja odnos između pojedinca i grupe: omogućuje da se uklopimo, a istovremeno pruža mogućnost identitetskog otklona. U vizualnoj harmoniji izražava se želja za pripadanjem, u neskladu želja za prepoznavanjem.
Habitus i simboličko djelovanje stila
Pierre Bourdieu objasnio je kako se naš ukus i stil formiraju unutar habitusa, matrice društvenih uvjeta i iskustava koja definira što smatramo “prikladnim”. Naizgled jednostavan izbor “što nam paše” zapravo komunicira pripadnost određenoj društvenoj poziciji. No, kada se odlučimo odstupiti od očekivanog, taj čin može postati simbolička pobuna: vizualno preispitivanje granica koje su nam društveno zadane.
Odjeća kao produženje tijela u kulturu
Anne Hollander interpretira modu kao vizualnu ekstenziju tijela, naše tijelo u kulturi uvijek je političko i društveno čitljivo. U tom smislu, nesklad postaje semantički nabijen: on preoblikuje naš položaj u društvenom prostoru. Identitet se pri tome ne shvaća kao dovršen, stabilan konstrukt, već kao proces u kojem odjeća sudjeluje kao aktivni oblik izraza i pregovaranja.
ZARA
Moda kao sustav znakova
Roland Barthes upozorava da je moda strukturirani jezik, sustav znakova koji proizvodi značenja. U njegovoj logici, modne inovacije nastaju kao prekidi kontinuiteta, kao izazovi prethodnim pravilima. Odijevanje koje odstupa nije estetika pogreške, već estetika iskaza. To je modna “rečenica” koju pojedinac koristi kako bi označio svoju razliku.
Identitet kao stilizirana napetost
Elizabeth Wilson ukazuje na trajnu napetost između identiteta i kontrole: stil koji je posve “usklađen” može izgledati dovršeno, ali istovremeno zatvara prostor za promjenu i otpor. Nasuprot tome, namjerna vizualna disruptivnost može otvoriti prostor za aktivniju subjektivnost. Svaka estetska odluka, bilo da afirmira normu ili je osporava, upisana je u društvenu igru identifikacije.
ZARA
Moda u doba ekrana: identitet kao vizualni projekt
U suvremenoj vizualnoj kulturi naša je pojava stalno izložena, u javnom prostoru i na digitalnim platformama. Svaki kadar može postati dokument identiteta. Odjeća se stoga promatra kao ključni element samoprezentacije: ne radi se samo o tome kako nas drugi vide, nego i kako vidimo sebe.
To pojačava pritisak “skladnosti”, želje da sve bude uravnoteženo, estetski prihvatljivo, “za objavu”. Istovremeno, otvara se prostor za avangardni izraz: za one koji odbijaju biti masa i stvaraju vlastitu vizualnu sintaksu. Na taj način odijevanje postaje jedna od najdostupnijih i najdinamičnijih praksi identitetske autonomije.
Živimo u vremenu u kojem se odnos prema tijelu mijenja: tijelo je istodobno osobno i javno, iskustveno i reprezentativno. U toj dvostrukosti, moda postaje oblik svakodnevne filozofije, način na koji ravnotežom i neskladom pregovaramo svoju poziciju u društvu.
ZARA
Literatura
- Barthes, Roland. The Fashion System. University of California Press, 1990.
- Bourdieu, Pierre. Distinction: A Social Critique of the Judgement of Taste. Routledge & Kegan Paul, 1984.
- Hollander, Anne. Seeing Through Clothes. University of California Press, 1978.
- Simmel, Georg. “Fashion”, American Journal of Sociology, 1957 (orig. 1904).
- Wilson, Elizabeth. Adorned in Dreams: Fashion and Modernity. University of California Press, 2003.
