U svijetu u kojem moda često traži brze odgovore, ponekad se dogodi trenutak tišine, onaj u kojem se odjeća ne nosi samo tijelom, već i sviješću, gdje pogled govori koliko i šav. Takav trenutak uhvaćen je u snimanju „Povratak u crno“, gdje se desio značajan susret - art model Josip Joško Tešija i modni dizajner Vicko Racetin osmislili su tihu, ali izražajnu modnu naraciju, a fotografije je potpisao i sve skupa vizualno uobličio fotograf Luka Jurić.
„Ovo posebno modno snimanje nastalo je gotovo spontano, kao mala oda nekim mojim starijim komadima koje rijetko tko ima prilike ponovno vidjeti u takvom svjetlu“, ističe dizajner Vicko Racetin, čiji je modni jezik prepoznatljiv po tamnijim tonovima, strukturi i gotovo meditativnoj kontemplaciji kroja.
Joško, kao art model, staje pred objektiv te ulazi u ulogu. Njegova prisutnost dominira prostorm te poziva na introspekciju putem modnih oblika, formi i predmeta.
U nekim kadrovima djeluje kao da je nevidljiv okolini, poput lika iz druge dimenzije, onaj tihi promatrač koji ulazi u prostor na drugačiji način, suptilan, ali uznemirujuće prisutan. Možda je upravo on ona skrivena karta u našoj nutrini, dio uma koji ne vidimo svakodnevno, ali koji nas zna podsjetiti tko smo kad sve drugo utihne.
Racetinovu estetiku često se opisuje kao mračnu, no u ovoj seriji ona dobiva novu eleganciju, pročišćenu, smirenu, ali nikad bez intenziteta. Krojevi su strogi, gotovo monaški, s prisutnom dramom i dubokim poštovanjem prema konstrukciji. „Gospodin Josip unio je novu dimenziju u ove arhivske komade, od gotovo teatralne estetike pa sve do monaške tišine u kroju“, dodaje Racetin.
Odjeća tu nije tek vizualna informacija, već nositelj narativa. Svaki komad ima vlastitu priču: ručno izrađeni šavovi, nekompromisna gradnja forme i igra tekstura koja potiče na interpretaciju. Joško ih ne nosi, on ih živi. U njegovoj izvedbi, dizajn dobiva novo značenje, nova čitanja.
„Bilo mi je važno pokazati da dizajn ne živi samo u trenutku svoje premijere, već da može s godinama dobiti novu snagu, posebno kada ga nosi netko tko ga zna ‘pročitati’“, ističe Racetin.
Vicko je intuitivno naslutio da arhiva nije spavajući dizajn, već živa, slojevita materija koja u novom vremenu i drugačijem kontekstu stvara sasvim novi narativ. U njegovom pristupu nema nostalgije za prošlim, već prisutnosti onoga što je ostalo neizrečeno, ali još uvijek itekako važno.
Racetinova arhiva nije modna retrospektiva, već gotovo psihološki materijal, ona je poziv na introspektivno promatranje, dizajn koji se ne trudi svidjeti, već potaknuti. I upravo zato ostaje aktualna. Njegova mračna, tiha estetika ne teži površinskom dojmu, već povratku samome sebi, u onaj kut svijesti gdje stvari nisu jednostavne, ali su iskrene.
Suočavanje s vlastitom dubinom nikad nije prolazna tema. To je prostor u kojem moda prestaje biti površina i postaje alat za osobno i kolektivno propitivanje. A u modnom smislu, Tešija i Racetin napravili su odličan hibrid tih ideja, kulture odijevanja, oblikovanja i misli koja se rađa kad nas odjeća "obuzme".
U vremenu koje sve više traži brzinu i udobnost, njegov dizajn poziva na sporost, tišinu i hrabrost da se suočimo s onim što možda ne želimo vidjeti. A to je, paradoksalno, uvijek ono što najviše vrijedi.
Snimanje je održano usred gradske vreve i tišine zelenila, u atmosferi koja je bila gotovo ritualna, polagana, kontemplativna, otvorena za introspekciju.
