Marie Hammer (1907.–2002.) bila je danska zoologinja koja je, zahvaljujući opsežnim istraživanjima mikroskopskih grinja roda Oribatida i Collembola, potvrdila teoriju o pomicanju kontinenata koju je početkom 20. stoljeća formulirao Alfred Wegener. Iako je u to vrijeme Wegenerova teorija bila iznimno kontroverzna, Hammer je uspjela dokazati njezinu točnost. Naime, pronašla je iste vrste ovih sićušnih organizama na čak pet kontinenata: Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji i Oceaniji. Pritom je pokazala da se te vrste nisu mogle proširiti ni vodom, ni zrakom, ni putem životinja ili ljudi. Jedino logično objašnjenje za njihovu rasprostranjenost bilo je to da su kontinenti nekoć činili jednu jedinstvenu, drevnu superkontinent cjelinu – Pangeu.
Marie Hammer putovala je po svijetu, često sama, kako bi prikupila uzorke koje je potom donosila kući na analizu. Bila je prva i jedina žena koja se pridružila slavnom danskom polarno istraživaču Knudu Rasmussenu na jednoj od njegovih ekspedicija na Grenland.
Unatoč međunarodnom znanstvenom priznanju i djelomičnom financiranju svojih putovanja, nikada nije dobila zaposlenje kao istraživačica na nekom sveučilištu. Cjelokupni znanstveni rad, od klasificiranja tisuća sakupljenih vrsta do pisanja stručnih članaka i znanstvenih radova, obavljala je kod kuće, okružena obitelji, mužem i njihovo četvero djece.
Njezina je priča opisana u izvrsnoj knjizi „Kvinden, der samlede verden“ (Žena koja je sakupila svijet) autorice Eve Tind. Knjiga je dostupna i u našim gradskim knjižnicama.
Unatoč njezinu golemom doprinosu znanosti, iznenađujuće je malo poznata. Internetske pretrage o njoj ne donose mnogo informacija, iako je čak i sama napisala knjigu o svojim putovanjima i istraživanjima.
Svoju ljubav prema znanosti i skromno oduševljenje koje je osjećala pri svakom novom otkriću, Marie je možda najbolje opisala vlastitim riječima: „Tiha, zadivljena sreća koju sam osjećala dok sam sjedila za mikroskopom i promatrala raznolikost života u svom malom svijetu.” - Marie Hammer (Forsker i fem verdensdele, 1981.)
