Dizajnerica iz Montreala, Ying Gao, oblikovala je odjevne predmete s mekanim ogledalima i robotskim komponentama za praćenje oka, a koji se transformiraju kada ih ljudi pogledaju. Kolekcija, koja uključuje ogledala napravljena spajanjem stakla i silikona, izaziva konvencionalne pojmove o samopercepciji i vidljivosti u digitalnom dobu. Odjevni predmeti sadrže mekane oglede, staklo, silikon, medicinsku pamučnu gazu, zlato i elektroničke komponente.
- U eri dominiranoj umjetničkom inteligencijom i potragom za savršenstvom, oblikuje li naš odraz kroz oči drugih našu stvarnost? Odjevni predmeti, izrađeni od mekanih ogledala, medicinske pamučne gaze obogaćene 18-karatnim zlatnim finišima i elektroničkim komponentama, aktiviraju se pogledom promatrača kada se gledaju u meka ogledala. Ova interakcija između odjeće i ogledala pojačava granicu između virtualnosti i stvarnosti. Odražena slika stvara dvostruki dojam: onaj odjevnog predmeta koji se promatra i onaj odjevnog predmeta koji nas promatra - priča autorica.
Ogledalo-odjeća nudi novu perspektivu, daje odgovor na to što je to stvarnost
Zbog svoje fragmentiranosti, ogledala nude višestruke perspektive koje se mogu obuhvatiti unutar jednog pogleda ili pokreta očiju. Mnogi odrazi na fleksibilnoj, staklenoj i fragmentiranoj površini evociraju ambivalentnu cjelinu, rekonstruiranu stvarnost. Kako je Umberto Eco slikovito rekao, ogledala pružaju i dojam virtualnosti i dojam stvarnosti. Tjelesni svijet je dematerijaliziran, prepušten samo registru slika.
Kada su integrirana u odjeću i nošena, ogledalo postaje gotovo namjerno, učvršćujući se uz pokrete osobe koja ga oživljava.
Njegovi raznoliki odrazi izlaze prema van. Kroz ovo proaktivno ponašanje, ogledalo nas drži na distanci, dok nas istovremeno obuhvaća: dolazi do zadržavanja i distorzije našeg vlastitog imidža, s ili bez našeg znanja ili pristanka.
- Reflektirajuća površina — fleksibilni materijal koji kombinira staklo i silikon — pokreće se robotskim sustavom koji distorzirajući efekt čini još dinamičnijim. Odjevni predmet je uvijek relacijski agent, iako često pasivan. Kao materijal, fleksibilno ogledalo zahtijeva i pojačava potencijal za međusobnu povezanost i interakciju kroz sučelje odjevnog predmeta. Slika samog sebe (ponovno) prikazana od strane odjeće drugoga postaje fragmentirana i distorzirana. To rezultira bipartitnim dojmom: onim odjevnog predmeta koji promatramo i onim odjevnog predmeta koji nas promatra - navodi dizajnerica.
Fotografije: Malina Corpadean
U današnjem digitalnom dobu, percepcija sebe suočava se s brojnim izazovima jer živimo u svijetu koji je istovremeno virtualan i fizički. Tehnologija omogućava stvaranje alternativnih identiteta i prisutnosti na mreži, gdje nas ne definira samo naš fizički izgled ili ponašanje, već i digitalni odrazi naših osobnosti kroz društvene mreže, avatarima i drugim online interakcijama. Ovaj oblik virtualne stvarnosti donosi novu dimenziju samopercepcije koja može biti zbunjujuća, jer se često postavlja pitanje – tko smo mi zapravo? Koji identitet je stvaran, onaj koji izražavamo u fizičkom svijetu ili onaj koji kreiramo online?
Društvene mreže, s njihovim filtriranim prikazima života i idealiziranim verzijama stvarnosti, potiču nas na usporedbu s drugima, što može izazvati osjećaj nesigurnosti ili neautentičnosti. Ovakva virtualna prisutnost može stvoriti duboku razliku između "stvarnog" i "virtualnog" ja, pri čemu može doći do zbrke i nejasnoće oko toga koji je identitet naš istinski, a koji je samo projektirani, preformirani odraz.
Tako postajemo suočeni s proširenim pitanjem identiteta: kako definiramo sebe kada su naše granice između stvarnog i digitalnog svijeta nejasne? Kroz digitalne tehnologije možemo sebe ponovo oblikovati, ali to također izaziva novu vrstu konfuzije, jer se pitanje autentičnosti postavlja na svakom koraku. Taj proces "redefiniranja sebe" ne dolazi samo s prilagođavanjem novim tehnologijama, već i s dubokim pitanjem o tome koliko smo spremni prihvatiti i razumjeti te promjene u svom identitetu.
