Modni projekt Islandija art modne dizajnerice Renate Svetić nastao je iz dugotrajnog procesa promišljanja materijala i forme. Ideja za odjevni predmet pojavila se nekoliko godina prije njegova konačnog oblikovanja, potaknuta ponajprije karakteristikama samog tekstila. Putovanje na Island u rujnu postalo je poticaj da se započeti rad dovrši i dobije konkretnu formu. Rezultat je sivi kolažni komplet koji čine tunika i kapa, oblikovani ručnim radom.
„Kod ovog projekta materijal mi je bio početna točka. Ideja za odjevni predmet postojala je nekoliko godina, ali nisam odmah imala konačnu formu. Tekstil me zapravo vodio prema tome kako će predmet izgledati. Na Island sam otišla u rujnu i upravo me to putovanje potaknulo da ono što sam ranije započela konačno završim.“
U središtu projekta nalazi se autorski odnos prema materijalu. Svetić svoj postupak ne nastoji nužno svrstati u neku od već poznatih tehnika oblikovanja tekstila, nego ga razvija kao individualni način rada. Pritom ne drži da je tijelo oblikom zakon broj jedan - ono će se vjerojatno "pomiriti" s njezinim modnim predmetom. Koji se može gledati i kao zasebnu skulpturu.
„Ne bih svoj postupak svrstala u neku određenu tehniku. To je više moj način rada s materijalom. Spajam različite vunene materijale, primjerice virgin wool, kašmir i alpaku, i od njihovih pojedinačnih dijelova stvaram novu tekstilnu cjelinu. Tek kada dobijem tu cjelinu, počinjem razmišljati o tome kako će ona postati odjevni predmet.“
Takav postupak pokazuje da tekstil kod Svetić nije samo sredstvo za realizaciju unaprijed zamišljenog kroja. Materijal aktivno sudjeluje u procesu nastanka forme, a njegova struktura, debljina, mekoća i međusobni odnosi pojedinih dijelova utječu na konačni oblik.
„Važno mi je da ne krenem uvijek od gotove skice koju onda samo trebam prenijeti na materijal. Materijal ima svoju karakteristiku i želim vidjeti što mi on sam omogućuje. Kada spojim različite materijale, dobivam nešto novo, a tek onda počinjem tražiti oblik koji iz toga može nastati.“
Oblikovanje je stoga jedan od ključnih elemenata njezina autorskog postupka. Autorica polazi od tijela, ali ga ne slijedi doslovno. Forma je dovoljno bliska tijelu da zadrži njegovu osnovnu strukturu, dok se pojedini dijelovi odjevnog predmeta od njega odmiču, stvarajući dodatne prostorne odnose i nove oblike.
„Polazim od tijela, ali ne želim da ga odjevni predmet samo prati. Zanimaju me situacije u kojima se forma malo odmakne od tijela i počne stvarati vlastiti prostor. Tijelo mi je važno kao polazište, ali oblik ne mora biti potpuno prilagođen njegovoj liniji.“
Važna je i modularnost projekta. Islandija je u trenutnoj fazi realizirana kao tunika s pripadajućom kapom, no autorica predviđa mogućnost njezine daljnje nadogradnje i transformacije u kaput.
„Ovaj predmet za mene nije nužno završen u ovom obliku. Sada postoji kao tunika i kapa, ali vidim mogućnost da se dalje razvija i da iz njega nastane kaput. Zanimljivo mi je kada jedan predmet nije zatvoren i konačan, nego može dobiti novu funkciju i novi oblik.“
Time odjevni predmet ostaje otvoren za daljnji razvoj, a proces dizajna ne završava njegovim prvim dovršenim oblikom.
Fotografiranje na Islandu dodatno je povezalo predmet s prostorom koji je poslužio kao neposredan kontekst njegova nastanka. Svetić je tijekom putovanja tuniku i kapu nosila sa sobom, ne misleći pritom da će naići na idealnog modela... Na obali Reykjavika susrela je američkog glazbenika Tylera Kloewera te ga zamolila da nakratko odjene tuniku i sudjeluje u fotografiranju. Susret je tako slučajno prerastao u modni kadar u kojem se autorski odjevni predmet našao na osobi koja nije prethodno odabrani profesionalni model. Nije imala pojima tko je on, no spontano se desila dobra modna priča.
„Nisam unaprijed imala modela. Nosila sam tuniku i kapu sa sobom i razmišljala kako bih ih mogla fotografirati na Islandu. Na obali Reykjavika susrela sam Tylera Kloewera, nisam znala tko je on, i pitala ga bi li odjenuo tuniku. Sve se dogodilo spontano, bez prethodnog plana.“
Potom je otkrila i da ona i Kloewer imaju isti datum rođenja, što je za autoricu dobilo osobno značenje. Ipak, ta slučajnost ostaje tek zanimljivom epizodom nastanka fotografskog materijala; u analizi Islandije važnije je ono što fotografije omogućuju – promatranje načina na koji se oblikovana tunika odnosi prema konkretnom tijelu, pokretu i islandskom krajoliku.
Fotografska dokumentacija funkcionira samo kao zapis putovanja, ali i dio prezentacije modnog objekta. Odjevni predmet dobiva mogućnost da se promatra izvan konteksta atelijera i procesa izrade, u stvarnom prostoru i na tijelu osobe koja nije nužno definirana kao model.
Renatu je snimila njezina prijateljica, dizajnerica Duška Durie, koja živi u Reykjaviku
Svetić odijevanje ne promatra isključivo kroz konačni izgled modnog predmeta. Njezin je interes usmjeren na proces u kojem materijal postaje forma, forma ulazi u odnos s tijelom, a odjevni predmet dobiva novi kontekst kroz fotografiju i prostor. Islandija je zato prije svega istraživanje autorskog oblikovanja: tunika i kapa nisu samo funkcionalni odjevni predmeti, nego rezultat individualnog rada s tekstilom i slobode u oblikovanju forme.
