Umjetnička praksa Pam Connolly, umjetnice koja djeluje u dolini rijeke Hudson, razvija se na suptilnom ispreplitanju osobnih obiteljskih narativa s materijalnim i simboličkim aspektima doma.
Polazeći od starinskih metalnih tkalačkih okvira za izradu kuhinjskih podložaka, Connolly uspostavlja hibridni postupak koji povezuje fotografiju, tekstil i procesualnost ručnog rada, transformirajući intimne arhivske zapise u taktilne, slojevite vizualne strukture.
Odrastanje šezdesetih godina 20. stoljeća u poslijeratnom predgrađu New Jerseyja, unutar obitelji čiji je salon namještaja bio središnje mjesto svakodnevice, presudno je oblikovalo njezinu percepciju prostora. Život okružen insceniranim interijerima, uzorcima i predmetima namijenjenima izlaganju, rano je usadio svijest o domu kao konstruiranoj i idealiziranoj slici. Upravo ta iskustva postaju temelj njezina kasnijeg interesa za reprezentaciju doma, pamćenje i mehanizme idealizacije u vizualnoj kulturi.
Ciklus Columbus Drive okuplja niz tkanih obiteljskih fotografija koje propituju granicu između dokumentarnog i imaginarnog, stvarnog i konstruiranog.
foto: via www.pamconnollyphoto.com
U ranijim radovima Connolly se bavila motivima limenih kućica za lutke i obiteljskih portreta, istražujući ikonografiju američkog sna i vizualne obrasce kroz koje se oblikuju sjećanja na djetinjstvo i obiteljski život. U novijem ciklusu taj se interes produbljuje kroz naglašenu materijalnu i procesualnu dimenziju slike.
Fotografske zapise umjetnica najprije prenosi na platno, koje potom reže na uske trake i isprepliće s obojenim tekstilnim vlaknima na metalnim tkalačkim okvirima.
Ti su okviri povijesno vezani uz prvu polovicu 20. stoljeća, kada su se koristili za kućnu izradu uporabnih predmeta od industrijskih tekstilnih ostataka, osobito tijekom razdoblja Velike depresije i sredine stoljeća. Njihova ponovna uporaba u suvremenom umjetničkom kontekstu uspostavlja višeslojnu vezu između kućnog rada, industrijske proizvodnje i osobne memorije.
Proces rezanja, rastavljanja i ponovnog tkanja fotografije uvodi distancu i fragmentaciju, pri čemu se slika postupno rekonstruira, ali nikada u potpunosti ne vraća u izvorni oblik.
onavljanje, ritam i taktilnost postupka naglašavaju nestabilnost pamćenja i nemogućnost potpunog povratka prošlom prizoru. Connolly pritom ne nastoji restaurirati prošlost, već je reinterpretira iz suvremene perspektive, prihvaćajući njezine pukotine i diskontinuitete.
Radovi Pam Connolly otvaraju prostor za promišljanje odnosa između privatnog i kolektivnog pamćenja, materijalnosti slike i procesa njezine izrade, kao i uloge doma kao mjesta projekcije identiteta, sigurnosti i nostalgije. Kroz spoj fotografije i tekstila, intimnog arhiva i povijesno opterećenih alata, umjetnica oblikuje vizualni jezik u kojem se osobna povijest pretvara u refleksiju šire kulturne i društvene memorije.
