Što se događa kada tekstil prestane biti samo materijal, a odjevni predmet postane produžetak tijela, karaktera i unutarnjeg svijeta? U foto-priči „Ljepota”, snimljenoj u Galeriji Kranjčar, fotografija, kostimografija i osobnost modela susreću se u istraživanju onoga što se ne može uvijek vidjeti, ali se može osjetiti.

Kroz objektiv Jelene Janković, kostime Dženise Pecotić i interpretacije Kristine Bangoure i Josipa Joška Tešije, ljepota se otvara kao prostor između vidljivoga i nevidljivoga, materijalnoga i emotivnoga.

Tkanina u rukama umjetnika dobiva vlastitu dinamiku, volumen mijenja siluetu, a kostim uspostavlja novi odnos između tijela i prostora. Pokret otkriva karakter materijala, nabor stvara sjenu, a tekstura postaje nositelj emocije. U tom susretu konstrukcije, tijela i svjetla odjevni predmet nadilazi svoju primarnu funkciju i počinje stvarati vlastiti svijet. Ipak, ništa bez ljudskosti, emocija, strasti i tuge, to su začini koji svemu daju smisao, promišljamo o životu, vlastitom unutarnjem svijetu.

Vanjski dobiva smisao kad ga mi osjećamo, a taj sloj civilizacije, odjeća kao umjetnički medij, u tome ima bitnu ulogu - ona nas vodi, otvara nam horizonte, razumijemo jezik kojim nam se obraća. Ta je ljepota hrana za našu duhovnost i unutarnje veselje, čuđenje i divljenje ljepoti koju trebamo kako bismo bili u balansu. 

U tom emotivnom prostoru odvija se editorijal „Ljepota”, koji u Galeriji Kranjčar okuplja različite kreativne senzibilitete oko pitanja što ljepota zapravo jest i gdje počinje njezino značenje. Pred objektivom fotografkinje Jelene Janković, u kostimima kostimografkinje Dženise Pecotić, kreću se Kristina Bangoura i Josip Joško Tešija. Njihova tijela nisu tek nosači odjeće, nego aktivni sudionici vizualne kompozicije: držanjem, gestom i pogledom mijenjaju način na koji čitamo kostim, dok kostim istodobno mijenja način na koji doživljavamo njih.

Fotografija zaustavlja trenutak u kojem se materijal pokrenuo, svjetlo dotaknulo površinu, a osoba nakratko postala netko drugi. U stvarnosti taj je trenutak već prošao; ostaje slika, trag nečega što se dogodilo i više se ne može ponoviti na isti način. 

Dženisa Pecotić: ljepota kao nešto čime se možemo ogrnuti

U kostimografiji Dženise Pecotić odjevni predmet ne završava na površini tijela, on ga prekriva, preoblikuje i otvara mogućnost drukčijeg identiteta. Tekstil pritom nije tek materijal koji treba oblikovati prema unaprijed zadanoj ideji. Njegova mekoća, težina, pokretljivost i način na koji reagira na tijelo sudjeluju u nastanku karaktera. Kostim može promijeniti način na koji se osoba kreće, kako zauzima prostor i kako je promatraju drugi. Ipak, ono najvažnije često se događa izvan vidljivog: u osjećaju koji određeni oblik izaziva, u asocijacijama koje pokreće i u unutarnjem svijetu koji otvara. Kostim postaje naša zaštita, postajemo superheroji u svijetu koji je svakakav.

Pecotić ljepotu uspoređuje s osmijehom Mona Lise, nečim što nam se čini bliskim, a ipak ostaje nedokučivo. Njezino značenje nije konačno ni jednoznačno. Ono se mijenja ovisno o promatraču, trenutku i iskustvu.

„Poput pravog, iskrenog prijateljstva, traži pažnju, snagu, prepoznavanje i empatiju. Ali je i krhka, traži njegu, a za uzvrat nam daje da se njome ogrnemo”, kaže Pecotić. U toj se misli susreću materijalno i nematerijalno. Odjeća nas doslovno obavija, ali ono što od nje očekujemo često je mnogo više od zaštite ili ukrasa. Ona može biti zaklon, izraz osobnosti, način pripadanja ili sredstvo preobrazbe. U rukama kostimografa postaje i prostor u kojem tijelo može izaći iz svojih uobičajenih granica, a osoba pokazati nešto što svakodnevna odjeća i društvene uloge možda ne dopuštaju.

Sunčano rujansko jutro provedeno u galeriji Pecotić pamti kao takav trenutak: zajedničko iskustvo stvaranja koje ostaje prisutno i nakon što su kamere ugašene, a kostimi skinuti. Ljepota se, čini se, ne zadržava samo u onome što je nastalo nego i u načinu na koji je nastajalo.

Jelena Janković: fotografija kao trag prolaznog trenutka

Za fotografkinju Jelenu Janković editorijal nije bio strogo režirana situacija, nego spontani susret u kojem su prisutni svojim osobnostima i energijom postupno oblikovali zajednički prostor. Umjesto unaprijed određene naracije, fotografija je nastajala iz odnosa među ljudima, iz njihovih spontanih reakcija i načina na koji su se međusobno nadopunjavali.

„Nije bilo potrebe da se bilo šta unaprijed osmisli. Sve što je bilo potrebno već je postojalo među njima. Ja sam to samo zabilježila, propuštajući kroz svoj objektiv energiju tog dana”, kaže Janković.

Takav pristup otvara prostor za drukčije čitanje modne fotografije. U središtu nije samo odjevni predmet kao estetski objekt, nego i njegov odnos s osobom koja ga nosi, s prostorom u kojem se pojavljuje i s trenutkom koji ga čini živim. Tekstil se pomiče, tijelo reagira, poza se mijenja. Ono što fotografija naposljetku čuva jest odabrani fragment tog procesa, izdvojen iz vremena koje se nastavilo kretati.

Prolaznost fotografiji daje posebnu vrijednost. Ona nam omogućuje da se vratimo trenutku, ali ne i da ga ponovno proživimo na potpuno isti način. Slika ostaje otvorena novim interpretacijama, baš kao što se i ljepota mijenja s našim iskustvom.

Ponekad nas na fotografiji privuče silueta, ponekad pogled, a ponekad nešto što ne možemo odmah imenovati. U tom smislu objektiv ne bilježi samo ono što je oku dostupno, već postaje posrednik između vanjskog izgleda i unutarnjeg doživljaja, između onoga što je bilo vidljivo pred kamerom i onoga što se u promatraču tek naknadno pokreće.

Josip Joško Tešija i Kristina Bangoura: između estetike, emocije i identiteta

Ljepota, međutim, ne mora biti ugodna, nježna ni lako razumljiva. Josip Joško Tešija, voditelj Galerije Kranjčar i art model agencije Midikenn model management, prepoznaje njezinu snagu u proturječjima. Umjetnost, moda i kostimografija često nas privlače prizorima koji istodobno izazivaju divljenje i nelagodu, a estetsko iskustvo ne mora uvijek biti povezano s osjećajem sklada.

„Ljepota često igra dvostruku igru: onu u kojoj se lijepo pojavljuje kroz ružno, a ružno postaje lijepo. Ljepota je lukava”, kaže Tešija. Takva dvosmislenost posebno je zanimljiva u radu s kostimom. Odjevni predmet može promijeniti značenje tijela, naglasiti njegovu snagu ili ranjivost, stvoriti dojam moći, distance ili teatralnosti. U tom procesu kostimografija ne služi samo karakterizaciji lika, nego sudjeluje u njegovu stvaranju. Tijelo odjeveno u određeni kostim postaje nositelj nove priče, a granica između osobe i uloge postaje propusna.

Kristina Bangoura ljepotu mode i kostimografije razlikuje upravo prema onome što pokreće njihovu izražajnost.

„Ljepota mode leži u spoju estetike i vizije, dok ljepota kostimografije nastaje u spoju estetike i emocije”, govori Bangoura. „To nije tek odijevanje, to je inicijacija u trenutak i prostor novog kreativnog izražavanja.”

Odjevni predmet kao umjetnički medij nije konačan proizvod, nego početak novog iskustva. On uspostavlja atmosferu, sugerira karakter i omogućuje ulazak u drukčiji svijet. Njegova se vrijednost ne iscrpljuje u kroju, materijalu ili silueti, nego se nastavlja u onome što pokreće u osobi koja ga nosi i u promatraču koji ga doživljava.

Ono što se ne vidi, a ostaje s nama - Elvira Kranjčar

Galerija Kranjčar prirodan je prostor za ovakav susret mode, fotografije i umjetnosti. Njezina idejna začetnica i vlasnica Elvira Kranjčar ljepotu povezuje s umjetnošću kao načinom razvijanja osjećajnosti i dubljeg razumijevanja svijeta. Pozivajući se na knjigu Umjetnost i ljepota Miguela Ángela Padille, ističe da umjetnost može oblikovati karakter, produbiti naše iskustvo i otvoriti nas prema životu. „I tako prepoznajemo ljepotu u nama i oko nas”, zaključuje Kranjčar.

Odjevni predmet prekriva tijelo, ali istodobno otvara prostor za ono što se ne može odjenuti ni fotografirati u doslovnom smislu: za sjećanje, osjećaj, intuiciju i osobno iskustvo. Tekstil ima svoju površinu, strukturu i volumen, no njegova se izražajnost nastavlja u nevidljivom, u mislima, srcu, duhu i duši onoga tko ga nosi ili promatra.

Fotografija: Jelena Janković
Kostimi: Dženisa Pecotić
Modeli: Kristina Bangoura i Josip Joško Tešija
Make-up: Ivana Šimunović
Lokacija: Galerija Kranjčar