Može li jedno stablo postati arhiv vremena? Od tog pitanja polazi Maja Vržina, hrvatska umjetnica koja već gotovo dva desetljeća promatra, crta i bilježi isto stablo u londonskom Bunhill Fieldsu. Rezultat tog dugotrajnog procesa, prostorna instalacija The Tree Knew, od 22. listopada bit će predstavljena u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu.
U suvremenoj umjetnosti vrijeme nije nužno samo tema, nego može postati i materijal umjetničkog rada. Kod Maje Vržine ono se akumulira kroz ponavljanje – kroz povratak na isto mjesto, promatranje istog stabla i bilježenje promjena koje se događaju u prostoru, prirodi, ali i samoj umjetnici.
Već devetnaest godina Vržina se vraća u Bunhill Fields, povijesni londonski prostor u neposrednoj blizini memorijala Williamu Blakeu. Ondje je, gotovo ritualno, provodila vrijeme ispod istog stabla. Crtala je, pisala, promatrala i bilježila. Nije pritom slijedila unaprijed zadani projekt, nego je upravo iz ponavljanja postupno nastao rad.
„Posljednjih devetnaest godina stvaram ispod istog stabla u Bunhill Fieldsu, u neposrednoj blizini memorijala Williama Blakea. Kroz godine ponavljanih dolazaka ono je postalo tihi svjedok procesa, vremena i trajanja iz kojeg je rad nastao“, kaže umjetnica.
Izložba The Tree Knew, koja će se od 22. listopada do 20. prosinca 2026. održavati u Galeriji Kramberger Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, nije zamišljena kao niz zasebnih objekata koje treba promatrati jedan po jedan. Vržina stvara prostorni i perceptivni ambijent kroz koji se posjetitelj kreće, a njegov se doživljaj gradi odnosom svjetla, tame, teksta, crteža i tišine. Kustosica izložbe je Jasminka Poklečki.
U središtu rada nalazi se ideja stabla kao svojevrsnog svjedoka i arhiva.
Ono nije samo motiv iz prirode, nego mjesto na kojem se tijekom godina talože sjećanja, opažanja i vrijeme.
Uz njega je predstavljena rukom pisana knjiga The Tree Knew, nastala kao fizički zapis procesa. U njoj se prepliću crtež, tekst i bilješke, no knjiga ne funkcionira kao ključ za „čitanje“ izložbe. Ona je prije svega materijalni trag vremena koje je prethodilo njezinu nastanku.
Drugi dio instalacije čini monumentalno Polje tišine, zamišljeno kao unutarnji pejzaž. Ovdje Vržina napušta doslovni prikaz prirode i prostor pretvara u svojevrsno emocionalno i perceptivno polje. Svjetlo pritom nije samo funkcionalni element koji nešto osvjetljava, nego postaje aktivni dio rada.
Takav pristup otvara i šire pitanje odnosa čovjeka prema prirodi. Stablo u radu nije prikaz prirode promatran izvana, već točka susreta tijela, prostora, memorije i vremena.
U vremenu digitalne komunikacije, neprekidnih obavijesti i gotovo trenutačne dostupnosti sadržaja, devetnaest godina vraćanja na isto mjesto djeluje gotovo radikalno sporo.
Upravo je sporost jedna od važnih dimenzija ovog rada. Vržina od posjetitelja ne traži da izložbu „riješi“ ili pronađe jedno konačno značenje, nego da joj dopusti vlastiti ritam.
„Ne zanima me umjetnost koja ostaje samo na razini razumijevanja. Zanima me trenutak kada prostor, tišina, svjetlo i prisutnost dotaknu nešto u tijelu promatrača prije nego što um uspije objasniti iskustvo. U mom radu osjećaj često prethodi značenju“, ističe Vržina.
Takva pozicija približava The Tree Knew iskustvenim i procesualnim umjetničkim praksama u kojima umjetnički objekt nije nužno konačan proizvod, nego rezultat dugotrajnog odnosa između autora, mjesta i vremena.
Od Londona do Zagreba
Maja Vržina u svojoj umjetničkoj praksi povezuje instalaciju, objekt, crtež i tekst, istražujući pitanja prostora, memorije, percepcije i odnosa čovjeka prema okruženju. Njezin rad Time Is Precious nalazi se u zbirci Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, a među samostalnim izložbama su The Rule of Three u HDLU-u u Zagrebu i XXXIX u Strand Gallery u Londonu.
Zagreb je u ovoj priči više od mjesta predstavljanja novog rada. The Tree Knew povezuje londonski kontekst u kojem je projekt nastajao s hrvatskim kulturnim prostorom iz kojeg umjetnica dolazi. Nakon gotovo dva desetljeća privatnog i umjetničkog odnosa s jednim mjestom, iskustvo se sada seli u galerijski i muzejski prostor.
Kustosica Jasminka Poklečki navodi: „Za Maju Vržinu jedno stablo nikada nije bilo samo jedno stablo. Prije gotovo devetnaest godina, nakon preseljenja u dio Londona u kojem i danas živi, pronašla je Bunhill Fields, a u njemu mjesto kojemu se mogla vraćati. Počela je dolaziti pod isto stablo, gotovo uvijek utorkom. Ondje je crtala, pisala, promatrala i provodila vrijeme. Nije postojao unaprijed određen koncept koji je trebalo realizirati. Postojalo je vraćanje. U tom je ponavljanju počeo nastajati rad.“
The Tree Knew zato nije samo priča o jednom stablu. To je umjetnički zapis o tome što se događa kada istom mjestu dovoljno dugo dopuštamo da postane dio našeg života. O vremenu koje se ne mjeri samo godinama, nego slojevima sjećanja, promjena i pogleda. I o prirodi koja, kada joj se dovoljno dugo vraćamo, prestaje biti tek pozadina i postaje aktivni sudionik našeg iskustva.
