U najnovijem ciklusu „Slovoenciklopedijske jedinice”, predstavljenom u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, Anabel Zanze nastavlja svoje dugogodišnje istraživanje jezika, teksta i vizualne forme, promišljajući granice između slike i riječi, između pisma i slike, između jezika i svijeta.

Umjetnica ovdje ispisuje vlastite neologizme, odnosno izmišljene riječi koje tvori i slika poput enciklopedijskih natuknica, s pripadajućim definicijama, strukturama i prijelomima nalik onima iz stvarnih enciklopedija.

Galerija Kranjčar, Kaptol 26, Zagreb
17. 10. – 8. 11. 2025.
ponedjeljak – petak: 11:00 – 19:00, subota: 11:00 – 14:00

Na prvi pogled, djela djeluju kao vizualni prijepisi administrativnog jezika, pravilnika, zakonika i službenih tekstova. No, upravo se u toj prividnoj pravilnosti otkriva ironija: formalni sustav racionalnosti i znanja postaje polje subverzije, u kojemu su riječi istodobno poznate i nepoznate, razumljive i neuhvatljive. Anabel Zanze time stvara vlastitu leksikografiju distopije, svijet u kojem jezik više ne služi komunikaciji, već njezinu izostanku.

2022. je godine otkrila snagu i vizualnu poetičnost Brailleova pisma te ga uključila u svoj rad. Pritom njezine dvodimenzionalne površine postaju trodimenzionalni reljefi koji omogućuju i slijepim osobama da ih „čitaju” dodirom. Zanze pritom ističe da „premalo je svijet vizualnih umjetnosti dostupan nevidećima, a previše je razloga da to ne bude tako”, čime njezina umjetnost prelazi u etiku komunikacije i empatije, a jezik postaje prostor zajedničkog iskustva.

Kada čitamo njezine novokovanice – slovokracija, slovostijeg i mnoge druge, plus njihove pseudo-enciklopedijske definicije, suočavamo se s rečenicama koje djeluju napregnuto, složeno, pa čak i hermetično. No, upravo u toj složenosti otkriva se metafora suvremenog svijeta: svijeta koji je postao toliko isprepleten strukturama moći, informacijama, propisima i tehnologijama, da ga više ne razumijemo.

Jezik, koji je nekoć služio kao sredstvo razumijevanja, sada je preopterećen, poput svijeta koji opisuje. Zanze time svjesno proizvodi osjećaj kognitivnog zasićenja i nesnalaženja, kao ogledalo kolektivne nemogućnosti da pronađemo smisao u informacijskom i ideološkom šumu koji nas okružuje.

U isto vrijeme, njezin se rad može čitati i kao poziv na očuvanje jezika, ne samo materinskog, nego i jezika kao pojma, kao načina da svijet uopće spoznamo. U njezinu je pristupu prisutna melankolična svijest o nestajanju jezika, o njegovim mutacijama, o njegovoj sve težoj funkciji povezivanja.

U vremenu u kojem se smisao gubi u mnoštvu, Zanze traži način da mu ponovno pristupi kroz formu slike i strukturu riječi, vraćajući ih na površinu, doslovno, na površinu platna.

Ta potraga za razumijevanjem, za premošćivanjem raskola između izraza i značenja, između viđenog i pročitanog, vodi umjetnicu prema inkluzivnosti i taktilnosti.

Inspiraciju za ciklus autorica pronalazi u Orwellovoj distopiji, romanu Tisuću devetsto osamdeset četvrta, u kojem jezik postaje oruđe kontrole, a misao predmet nadzora. I u radovima Anabel Zanze jezik je dvosjekli mač: on istodobno skriva i razotkriva, kontrolira i oslobađa.

No, za razliku od Orwellove vizije potpune tišine misli, Zanze stvara tekstualni otpor, ironijsku, ali nježnu vizualnu poetiku koja u tipografiji, ritmu i teksturi pronalazi tragove slobode.

Izjave Anabel Zanze

O jeziku i prevođenju:

„Povremeno jesam radila kombinacije jezika, no nedovoljno za neku ozbiljniju elaboraciju. No, poliptih Mappa Mundi možda zadovoljava Vašu ideju. Riječ je o 48 papira, na svakome je prikazana forma palete koja, od fragmenta do fragmenta, neznatno mijenja položaj, poput zemaljske kugle koja se oko sebe i oko Sunca okreće s minimalnim otklonom u odnosu na svoju os... Da nije moguće iz jednog jezika prenijeti poruku ili misao u drugi, ne bi bilo moguće prevođenje ni Homera sa starogrčkog na hrvatski, ni Dantea s talijanskog na njemački, na primjer. Moja Slika govori više od riječi u dobrome prijevodu funkcionirala bi na svim jezicima svijeta, a politpih Vratite magnoliju uz najbolji prijevod neće funkcionirati, jer se bavi lokalnom temom.”

O recepciji i utjecaju umjetnosti:

„Ljudi su različiti, takve su i reakcije na moj rad. Nema tu nekog pravila. Nije nužna likovna naobrazba da bi osoba pozitivno reagirala na djelo... Ciklus Slovoenciklopedijske jedinice upravo predstavljen u Galeriji Kranjčar govori o distopijskome svijetu u kojemu živimo i potrebi sinergije, kako bi ga učinili manje pogibeljnim za život. Brailleova dionica mojih izložbi nastoji oko toga da poradimo na vlastitoj empatiji i uključivanju ranjivih. Znači da razmišljam, a htjela bih da utječe.”

 

O povezanosti boje i teksta:

„Započela sam korištenjem novinskog papira kao likovnog tvoriva u ciklusu Kvadrati iz 1996, koji predstavljaju ekrane zasićene tekstom. Uslijedile su slike tehnikom ulja na platnu, u kombinaciji bijele ili prljavo bijele koja je imala funkciju papirnate podloge, crnom sam bojom ispisivala tekstove po njima, osnovni tiskarski odnos, od Gutenberga naovamo. Koristim i crvenu boju, poput srednjovjekovnih pisara, u ciklusu Rubriciranje. Zanimljiva mi je bila razrada ciklusa Grisaille... Uglavnom se koristim bojama, ili nebojama, tog registra, s povremenim izletima u kobaltno plavu i neke druge.”

 

Silvio Vujičić - NOCTURNO # noćna poezija otrovnih biljaka - WHO IS ELSA FLUID u Botaničkom. Metafora umjetnosti kao rizičnog čina: poput umakanja prstiju u otrov, ulazak u umjetnički rad nosi i opasnost i mogućnost preobrazbe.

JOANNA WALSH @ CIMO # radionica „Rewriting the Garment”, otkrivanje, introspekcija i analiza odnosa s odjećom koju nosimo