Znate onaj osjećaj kad vas uzme posel, kad se dani pretvore u sate, a sati u minute i vrijeme kao da se nekako stisnulo u pranju života...

E, pa onda dođe nedjelja i ja stanem. Baš me briga, mislim si, moram se odmorit. I onda upalim telku a ono neki glupi film. Zakon. Mozak se odmara, disanje uspori, noge na kauč, glava na jastuk i buljim.

Skužila sam da ponekad moram reć - baš me briga - i stati sa svime. Kao da imam potrebu ne samo odmoriti se, već stvarno napraviti neku pauzu. Uglavnom, skužila sam da se ponekad ne znam odmoriti.

Mozak radi sto na sat, stalno moram ovo, moram ono... Kao da me peče savjest kad poželim malo se maknut od svega... Glupo, da.

I onda skužim da moram povući ručnu i da je nedjelja izmišljena da upravo to i napravim. Htjela sam zapravo s vama podijeliti onaj osjećaj kad jednostavno kao da na trenutak moram odustati od svega, ne doslovno, već mentalno, i tek kad se tako opustim, nakon tog odmora u meni se stvara neka nova snaga koja mi pomaže da nastavim dalje punom parom.

Zato nam valjda i treba odmor, mislim na psihički.

Ovo je neki čudan post, htjela sam s vama podijeliti tu moju teoriju o odmoru. Naime, znalo mi se dešavati da si za vikend ili točnije tijekom nedjelje mislim, super, danas je slobodan dan, pa mogu napraviti još ovo ili još ono. I onda skužim da mi i ta sirota nedjelja bude radna, a u ponedjeljak odmah neka ludnica.

Ma to je sranje, s oproštenjem. Uzimam si pravo da se odmaram, da ništ ne radim barem jedan dan u tjednu i da mi mozak bude u leru.

Jer inače nema obnove:D

Eto, toliko od mene u ovu slavljeničku nedjelju... kroz prozor čujem urlikanje nogometa, ekipa puca petardama kao da je nova godina, a ekran se zeleni. Piva vjerojatno teče u potocima... Neke će sutra boljeti glava, al zato će moja biti čista ko suza i spremna za nove izazove...

:)