Potaknuta Rambling postom od Beauty & Sweets odlučila sam vam napisati kako sam ja postala ovisna o trčanju i kretanju, kako je to utjecalo na moj život i kako mi je reguliralo prehranu.

Aktivno trčim već 15 godina, prvo je bilo jednom tjedno, u to sam vrijeme išla i na aerobik i imala višak kila, recimo 6 do 7...

Znam da neki od vas misle da je trčanje dosadno, ali ovdje ću vam pokušati objasniti kako fizička aktivnost, kakva god vama odgovarala, može uistinu promijeniti, unaprijediti i oplemeniti vašu svakodnevicu.

Ovo je moja priča.

Dakle, aerobik je bio ok, ali malo mi je smetalo to kaj imam određeno vrijeme, ponekad bih zakasnila, pa mi se termin ne bi uklopio ili nekaj treće... Ekipa je na aerobiku bila super i to je bilo to, par puta tjedno, dok mi jednoga dana bratić nije bezveze onako predložio - ej ajmo trčat na Jarun sutra ujutro.

U to vrijeme sam studirala tako da mi je trčanje u 8 ujutro tu i tamo odgovaralo.

I tako smo mi krenuli. Prvo je bilo hodanje, pa malo trčanja, da bi nakon par mjeseci pokušali cijeli krug koji ima oko 6 i pol km i uspjeli smo! Bitna stvar kod trčanja je, to si zapamtite, da NE smijete trčati tako da se jako zapušete i dišete ko manijak.

To nikako nije dobro, a i splasnut će vam volja za sportom. Koliko sam ljudi tijekom godina vidjela da me pretiču i dišu ko ludi da bi na kraju stali ili čak sjeli na pod jer nemreju disat... Mislim, pa tko si to želi??? Disanje mora biti što sporije i dublje. I zato je divno kad je aktivnost na otvorenom, zbog zraka...

Trčanje mora biti uživanje... sad ćete si mislit da sam luda:)))

Uglavnom, bratić i ja smo svaki drugi dan istrčavali tih 6 i pol km oko Jaruna, nismo nosili vodu, trčali smo lagano, možda oko 45 minuta je to bilo...

Onda sam skužila da zapravo nije dobro trčati po asfaltu, bez obzira na tenisice sa zračnim jastucima, pa sam se preselila na stazu iza muzeja Mimara.

E tu sam napravila puste kilometre.

U osam godina tamo sam bila svaki drugi do treći dan i lagano povećavala kilometražu.. Ali lagano!

Dakle, morate znati sljedeće:
- nisam se natjecala s nikime
- nisam nikome ništa dokazivala
- nisam šprintala
- trčala sam u komadu (bez stajanja)
- kad bih stala nisam bila zapuhana, što je znak da mi ritam savršeno odgovara

A dužina? od onih 6 kilometara na Jarunu ja sam do trčanja od 8 kilometara u komadu došla tek nakon 4 godine. dakle, nisam se žurila. svako malo, kad bih osjetila mali poriv za više, prvo bih ga ignorirala a onda nakon par puta produljila za par sto metara... uvijek sam išla doma normalo disajući kao da nisam trčala. to je poanta, da se što manje naprežete.

sad tržim 5 km u komadu jer sam promjenila mjesto trčanja koje ima i neke nagibe (dio je u šumi) tako da se više naprežem.

E, sad kako je to utjecalo na moju prehranu?
Nisam nutricionista, ali ću vam reći da su mi, kako sam više trenirala, sve manje trebali neki slatkiši. sad uopće ne jedem čokoladu, ne zato što ne bih smjela, već naprosto nemam potrebe.

Ne privlače me torte ni drugi slatkiši. Jedem puno mesa, povrća i voća. Ali nisam ja to nešto namjerno, jednostavno to mi je počelo pasati kak sam bila sve vitkija i kak sam imala potrebe. Kao da mi je tijelo samo sugeriralo, nevjerojatno... Kao da sam tim trčanjem svoj organizam dovodila u ravnotežu, pa je ono samo sebi počelo diktirati prehranu koja je bila u principu sve zdravija i konkretnija.

Sad je jedem ni čips ni te neke grickalice. Iako se nađem u njihovoj blizini, jednostavno ne pašu mi. Al zato kad vidim meso... uffff... Naime, možda neki od vas ne jedu meso, il smatrate da nije zdravo, al meni meso daje energiju. Ja ako ne jedem taj dan meso, točno osjetim da ne mogu toliko uživat u trčanju, kao da se malo umorim...

Naravno, tu je i povrće i voće, a banana mi je omiljena. To je toliko genijalna voćka da to nije normalno:) Da se razumijemo, nije se ni meni dalo jesti voće, ali jednostavno mi paše. Volim i nektarine i jabuke, zakon:D

Dakle, osim vrste hrane ja sam počela jesti u određeno vrijeme, imala sam isti raspored. I da, radim sve ove godine, i radim po cijele dane. Dakle, obavezno sam morala pojesti doručak. Morala sam jesti ručak najkasnije oko 13 sati i to meso, rižu ili krumpir i puno salate. Shvatila sam da mi pašu određene namirnice i nisam previše istraživala s hranom. Nisam neki gurman, jedem klasično kaj se kod nas jede. obožavam sarmu, grah, zelje...:)

Kad vam se tako organizam ustali u jednom svom ritmu i krenete jesti neke normalnije stvari, očisti se i koža. Nemam apsolutno nikakvih problema s kožom, ako dobijem neki prišt to je onda od menge ili jer sam si čeprkala po faci...:) onako, zamišljeno hehe

Dakle, sve je to utjecalo na još nešto, a to je san. Nema šanse da ne mogu spavati navečer. Moj organizam ima svoj ritam i svaki drugi dan ja moram otrčati svoju rutu pa makar pljuštala kiša :) ok ne baš po pljusku, al po maloj kiši nema frke. i snijeg mi je ok, samo da baš jako ne pada:)))

I još nešto ću vam reći, a to je jednako bitno kao sve ovo gore. Trčanje je monotono i to je jedna od njegovih prednosti. To je aktivnost u kojoj meni mozak dosnovno uspori, ja upadnem kao u neko zen stanje i skoro da se zaboravim. To mi je pravilo svaki put probleme kad sam trčala iza Mimare u krug. Svaki, ali svaki put bih zaboravila da li je to 14 ili 15. krug??? Sad više ne brojim jer idem do kraja puta i nazad:)

E sad, u početku kad sam se navukla na trčanje nakon svakog sam treninga osjećala neku sreću, znate ono kad vam se desi neka jako bitna pozitivna stvar i jednostavno ste veseli. e, tako sam ja bila hepi i tako bih zaspala. nakon nekog vremena taj se osjećaj pojavljivao i ujutro, jednostavno sam se sve bolje osjećala u svome tijelu. Počela sam tijelo cijeniti na neki noviji način, kad sam shvatila da ja zapravo mogu sama stvoriti svoj osjećaj sreće i da na to mogu fizički utjecati. a da bi mi psiha bila sve pozitivnija:)))

ta me spoznaja klepila po glavi :D i tada sam zapravo shvatila da je ljenost i sve što ide s njom totalno sranje i da ja svjesno odbijam biti takva. da mi to neće ništa dobroga donijeti u životu.

gdje smo stali? ah da, osjećaj sreće ujutro. dakle nakon nekog vremena sam shvatila da ja mjenjam perspektivu na cijeli život i da sam jednostavno počela biti pozitivnija. kao da sam u sebi našla neku snagu koju sama proizvodim. i to je upravo to. i ta me je spoznaja totalno oduševila, kako se ono kaže - kovač svoje sreće:)))

naravno nisam ja nabrijana pozitivuša, ne ne, ima kod mene ironije i loših dana, itekako, jer to je život, ali sve u svemu, postala sam bolja osoba.

a sad ću vam reći o tome kako sam unaprijedila svoju koncentraciju. dakle, trčanje je monotono i upravo kroz tu monotoniju ja se mogu skoncentrirati na topot svojih koraka. nekako sam kroz trčanje naučila biti fokusirana na stvari. kad radim nemam problema ako netko kraj mene telefonira ili ako je netko živčan. baš me briga, ja se isključim i bez slušalica.

evo drage curke, nadam se da sam vam pomogla,

pitajte ak ocete nekaj, nema frke:))

nadam se da ćete se početi baviti nekim sportom, kretanjem i da ćete uspjeti u tome naći svoju sreću:D

pusa!