06.08. - dan nulti
Pripreme su gotove i sva oprema je konačno spremna: šator, 7 cm debela samonapuhujuća podloga za spavanje, tablet, fotić s pripadajućim adatperima i kablovinje, najnužnija kozmetika, 9 majica, troje kratke hlače, jedne kupaće i nešto gaća, jedna deblja majica s kapuljačom na cif, za slučaj da žešće zaburi. Kasnije se pokazalo da su 5 majica i 2 kratke hlače bile višak.
Jednom davno, prijatelj Mare mi je rekao: "Kad se spremaš na put gdje stvari nosiš na vlastitim leđima, bitno je učiniti sljedeće. Na jednu hrpu stavi sve stvari za koje misliš da su ti apsolutno nužne. Onda ostavi pola doma."
Trebao sam krenuti toga dana, no zbog neodgodivih poslovnih obaveza ostao sam doma i odrintao do kasno u noć.
07.08. - dan prvi
Nakon što me Duda odvezla na autobusni, krećem za Šibenik. Sama vožnja je standardna: malo kljucanja, malo čitanja Game of Thrones sa tableta, malo zvjeranja kroz prozor, malo čitanja posuđenog Jutarnjeg, malo trlababalan na mobitel.
Na usijanom šibenskom kolodvoru klasična gungula. Zajedno s masom drugih Terraneaca čekamo direktni festivalski autobus. 30 min kasnije eto me na festivalskoj transfer zoni. Na press punktu obavljam preuzimanje akreditacijske zelene i šarene platnene kamperske narukvice, te "Photo" iskaznicu koja mi dozvoljava pristup i u backstage.
S obzirom da je dosta ljudi na festival stiglo već dan ranije, te da u to doba sunce još uvijek piči punom žestinom, nije bilo gužve.
Nenavikao na toliko stvari na leđima i u rukama, polako klipšem prema kampu 2 gdje moram pronaći Vranin veliki plavi Outdoor Expert šator sa zelenim špagicama, koji su dan ranije postavili Vrana, Miš i Iggy. Budući da sam našao dva ista šatora, sjedam u hlad niskog stabla masline i čekam Mischa i Žagija da mi pokažu točnu lokaciju. Cijeli kamp 2 je ove godine bio smješten u mladom masliniku, tako da su stabalca pružala nešto hlada samo u jutarnje ili predvečernje sate. Ostatak dana sunce bi (doslovno) tuklo direktno u šatore, efikasno ubijajući svaku pomisao na duži boravak u istima.
Pola sata kasnije zajedno podižemo moj crveni šator u kojemu nabrzaka raspremam ruksake, praćen konstantnim Mischevim požurivanjem jer im se nije previše čekalo pod razularenim zvizdanom. Dok sam se prije samo znojio, u šatoru je naprosto lijevalo s mene. Dno šatora je bilo mokro od mog znoja, tako je paklenski bilo nutra. Malo kasnije pičimo Žagijevim autom u par kilometara udaljen lokalni hram konzumerističke religije. Obavismo shopping te ugodno rashlađeni odlazimo u Zablaće, u restoran na klopu a poslije i na plažu u kamp Zablaće.
Cijeli potez "shopping centar - festival - kamp Zablaće" vrvi Terranejcima koje je među običnim turistima lako raspoznati po festivalskim narukvicama.
Oko 19 h vraćamo se na Terraneo i pripremamo za "izlazak". Većina posjetitelja koji borave u kampovima je već tu. Atmosfera je šarena i opuštena. Ljudi lagano cirkuliraju praćeni ritmovima muzike koja dopire sa svih strana. Prijatelji sreću prijatelje, starosjedioci upućuju večernje novopridošlice prema svojim šatorima.
Misch me upućuje gdje se što nalazi te zajedno krećemo u (za mene) prvu festivalsku večer. Budući da nismo vezani pupčanom vrpcom svatko zuji na svoju stranu. Još uvijek je relativno vruće, a kako je vrućinu najbolje utopiti hladnim pivom, stajem u red kod jednog od mnogobrojnih Žuja štandova.
Taman da ću doći na red kad mi sine: Fak, skroz sam zaboravio da se hrana i cuga na festivalu ne plaćaju standardnim HR krznašima, već ih je postrebno zamijeniti za tokene, na za tu namjenu previđenim pultovima.
Naime, kako bi izbjegli gužve, pimplanje i ostale novčane peripetije, organizatori su odlučili da se na festivalu koriste Tokeni: plastični žetoni u boji, u vrijednosti od 5, 10, 15 i 20 tk. 1 tk = 1 kn
Par piva kasnije, nakon što sam se i pješke dobro upoznao s tlocrtom festivala, na Aqua stageu se nalazim s Mischem koji mi preporučuje da odslušam predstojeći The Notwist band iz Njemačke. Preporuka je bila pun pogodak, The Notwist su stekli još jednog fana, fala Misch :)
Slijedi neizbježno zujanje festivalom uz konstantno sretanje poznatih faca, da bi se opet zaustavili i zajedno s ostatkom ekipe poslušali odlične Jarbole iz Srbije.
Prave zvijezde te (i narednih) večeri bile su zvončice. Neumorni šetači, oboružani spremnikom hladne Žuje na leđima i redenikom čaša, cijele su noći vrijedno cirkulirali svim stageovima festivala, tako da se ispirače grla moglo kupiti i bez napuštanja svoje koncertne čestice. Zašto zvončice? Zato jer su na spremnicima imali zakačene antene sa čijih bi se vrhova veselo ljuljuškala fosforescentna svjetleća zvjezdica, tako da ih je bilo lako uočiti u gomili. Lukavo! :)
Kako sam prethodnih dana radio do kasno u noć, zbog kronične neispavanosti moje je tijelo počelo zahtijevati neodgodivi danak u snu, te sam se oko 02:30 crknut odvukao u svoj šator i zaspao i prije no što mi je tijelo dodirnulo tlo. Tu i tamo sam se malo budio kad bi kroz polusan čuo tutanj basova Groove Armade koji su prašili do 5-6 u jutro.
Pogled sa stepenica u 12 i 19 h. Primjećujete razliku?
08.08. - dan drugi
Kao što su me i upozorili, spavanje na festivalu završava oko 8:30. Sunce bez problema preskače hlad niskih maslina i počinje tjerati spavače iz šatora. Odjednom više nitko nije u šatorima. Pokušava se ukrasti još koja minuta sna u sjenama većih šatora. Lagano mamuran i neispavan, bauljam do obližnjih Toi Toi nasada koji su strateški postavljeni malo dalje. Obavljam prvu jutarnju i krećem prema montažnim umivaonicima po galon vode, perem zube i zalijevam glavu hladnom vodom. Osvježen, vraćam se do šatora gdje se svi zajedno, još uvijek usporeni, pripremamo za ono što kasnije postaje uobičajenom rutinom:
Buđenje - dolaženje k sebi - odlazak Iggy-jevim autom u po klopu u shopping centar - Klopanje na betonskim stolovima u hladu Zablaća, zauzimanje najdubljeg hlada u restoranu - punjenje njihovog WC-a - ispijanje raznih jutarnjih tekućina - odlazak u kamp - chillanje u hladu - kupanje kad zvizdan popusti - tuširanje - klopanje - povratak na festival - presvlačenje - minglanje i tulumarenje dokle i gdje tko hoće - onesvješćivanje u šatoru, ovisno o individualnim mogućnostima izdržavanja prethodnog.
Napominjem da se sve prethodno navedeno, osim samog kupanja u moru, moglo obavljati i bez napuštanja kruga festivala.
Također, mojih je 100 kila zadovoljno konstatiralo da se na karimatu (podloga za spavanje) od 7 cm može čisto solidno spavati. Doduše ne toliko udobno kao u svom krevetu, no u usporedbi sa 1 cm spužvastim karimatom na kojem sam prije znao ćoriti, ovaj 7-centimetarski je pravi Rolls Royce. Ima i debljih, no takvi su već preglomazni za nanašanje.
Bura je zamjetno ojačala pa sam prije "finalnog izlaska" dodatno osigurao šator neiskorištenim klinovima. Prestrašen Mischevim prošlogodišnjim iskustvom o neugodnoj i vrlo burnoj noći, tijekom koje se od buke koju je proizvodilo uvijanje i klepetanje šatora nije dalo spavati, nisam kanio dozvoliti polijetanje šatora :)
Te sam večeri napravio i par mikro intervjua sa curama koje su se pristale fotkati za ItGirl - pogledajte temu.
Nakon uobičajenog festivalskog posvuđušarenja zaustavili smo se na Terra stageu poslušati poznate američane "The Roots". Neumorni čanovi banda skakali su, plesali, pjevali i trčali. Mislim da niti jedan drugi band ne napravi toliku kilometražu na svom koncertu. Od svih meni je najupečatljiviji bio Damon Bryson sa svojom ogromnom tubom koju je bome trebalo isprenašati s kraja na kraj stagea :)
Na istom stageu, odmah nakon "The Roots", zasvirao je i njemački dvočlani elektro indie pop dance sastav "Digitalism", gdje smo se i "rastehnali".
Nakon ispiranja grla rakijom podebljanom Red Bullom, dobili smo krila, zauzeli svojih par kvadrata i opalili čaganac, pri čemu me Misch iznenadio svojim umijećem i skladom pokreta. Digitalism su mi bili dobri no ne toliko dobri da se skroz isključim i pustim zakukuljenog rejvera iz sebe da se totalno izdivlja. Puštali su oni svakakve ritmove, bila je tu i pokoja dizalica, no sve nekako mlako i non stop prekidano. Misch mi je rekao da se moram prilagoditi trendovima, no starog je rejverskog konja teško naučiti novim ritmovima. Sup-C Sup-C Sup-C!!!
Oko 05:00 dođe vrijeme za krpe te se odvukosmo svako u svoj šator.
09.08 - dan treći
Jutro i uobičajena rutina, malo izmjenjena odlaskom u vječna lovišta punjača mog HTC-a.
Kako uvijek struje gladne smartphonove treba puniti češće od svoje starije (predhistorijske) braće, laktarili smo se za raspoložive utičnice. Pokraj našeg stola u birtiji nalazile su se jedna trofazna i jedna standardna utičnica koja je već bila zauzeta iPhone punjačem osobe koju neću imenovati. Ista ta osoba me je pitala zašto se ne prištekam u trofaznu utičnicu, jer su već i drugi to činili. Budući da sam proteklih dana i sam viđao druge adaptere prištekane u trofaznu utičnicu, usprkos maglovitom upozorenju koje mi je slalo moje poznavanje elektrotehnike, rekoh si OK valjda se može i tako i bez problema prištekah punjač i mob. Pola sata kasnije zazvoni mi mob. Dok sam razgovarao kada god bih prislonio metalni dio moba lagano bi me pecnulo po uhu. Mislim se, aj ti lijepo ipak nađi pravu utičnicu. Ištekam punjač i i prištekam ga na utučnicu u birtiji. Ne radi lampica od punjenja. Promrdam spojeve, probam drugu utičnicu - ništa. Probam Mischev punjač - radi lampica. U 3PM i trofazna utičnica i savjeti majstora i moje znanje struje. Ajd, dobro je da mi nije skurilo i cijeli mob ili da nisam i ja zasvijetlio. Nakon što sam društvo za stolom obavijestio o skurenom punjaču, a stručan savjet verbalno nabio frendu koji mi ga je dao na nos, drugi je frend brzo i bez posljedica ištekao punjač svog pričala iz zlosretne utičnice.
Svi smo već kronično neispavani, tako da se chillanje u hladu kampa se pretvorilo u spavanje. Budući da je bura puhala nešto jače nego prethodnih dana, nestandardno jaka morska struja šibenskog kanala bila je još izraženija. Plivanje do obližnjih bova koje označavaju kupališnu zonu pretvorilo se tako u borbu sa morskom strujom. Ukoliko bi se čovjek prepustio struji začas bi bio odnešen, tako da nije bilo riječi o bezbrižnom plutanju na leđima. Stoga se većina kupača držala plićeg dijela uz samu obalu.
Oko 19:00 vraćamo se na festival gdje mi se prije oblačenja "večernje toalete" desio mali gaf. Tijekom apliciranja pod pazuho, cijelih 3 centimetra od vrućine omekšalog Rexona men xtracool dry deo sticka se odvojilo od ostatka i zakeljilo ispod ruke. Uspio sam nekako skinuti višak papirnatim maramicama, no mislim da mi se lijevo pazuho neće znojiti barem sljedećih mjesec dana. Naputak: nemojte u šatoru koji nije u hladu ostavljati ništa što se može raskeljiti na vrućini.
Otkriće zadnje večeri mi je bio američki band Swans. Uho mi je uhvatilo interesantnu zvučnu konstrukciju te sam se postavio na sredinu stagea. U prvi čas su mi zvučali dosta monotono i zaglušujuće. Malo sam se ogledao i vidio da je dosta ljudi regiralo slično te bi uskoro napuštali stage. Onda sam im odlučio posvetiti punu pozornost. Zatvorio sam oči i potpuno se usredostočio na sam zvuk i BAM. Ma kakva monotonija kakvi bakrači. Muzika i ritam koji su proizvodili rezultat je dugogodišnjeg bavljenja i istraživanja glazbe. Dok dosta bandova svira publici, Swansi sviraju prvenstveno sebi. Ako uz njih uživaju i ostali tim bolje. Oni su band koji ne dozvoljava kompromis. Ne može ih se i slušati i cupkati, pa malo pričati sa strane, ili ogledavati unaokolo. Jednostavno zahtjevaju punu pažnju slušatelja, a za nagradu ostavljaju jedinstveno zvučno iskustvo, pogotovo nekome poput mene tko ih čuje prvi put.
Swansi su završili a mozak mi još uvijek odzvanja njihovim vibracijama, te mi se muzika koja dopire sa ostalih stageova čini nekako isprazno i šuplje, stoga sam otišao nešto prigristi dok se vibracije ne slegnu.
Na žalost zadnje porcije gulaša oteše mi ispred nosa, tako da se zadovoljih sa hamburgerom mlačnog mesa u hladnom pecivu.
10.08. - dan četvrti
Od uobičajene rutine izostaje sve osim jutarnje toalete i odlaska u shopping centar. Nekako s tugom trpam stvari natrag u ruksake i zajednički rušimo šatore. Kako bi izbjegli klipsanje pod punom ratnom spremom kroz cijeli kompleks festivala, lukavo rastvaramo metalnu ogradu i prebacujemo stvari u auto koji je Iggy strateški parkirao tik uz ogradu kampa.
Poslije smo se otišli pozdraviti s Terraneom 2012, bacivši pritom par štrudli u želuce. Iggy je ždroknuo pržene kozice jer neispavanost i prazan želudac nisu neka garancija sigurne vožnje.
Slijedi vožnja autoputom uz dva zaustavljanja glede razgibavanja i unosa tekućine. U Dugoj Resi ostavljamo Vranu, a u Karlovcu, na sablasno praznom karlovačkom željezničkom kolodvoru Iggy ispraća Mischa i mene na vlak za Zagreb.
Na kolodvoru, koji dok pričamo odzvanja ehom, ne samo da ne radi nikakav kiosk ili prehrana, nego ne radi niti blagajna tako da smo karte kupili u samom vlaku. Nakon jednosatnog kljucanja eto nas u polupraznom Zagrebu gdje nas dočekuje moja draga Duda. Vozimo Mischa doma, a potom se vraćamo u stan. Nakon tuširanja i kraćeg opisa doživljenog slijedi zasluženi spavanac od 12 sati u komadu.
Rezime
Konačno naspavan, u glavi sabirem dojmove. Terraneo je festival koji nitko tko voli dobru muziku, druženje, ljeto, more i kampiranje nipošto ne bi smio propustiti. Odlični i raznoliki bandovi uz još raznolikije posjetitelje iz cijele Europe garancija su za super provod.
Kako bi sve funkcioniralo besprijekorno bila je potrebna nimalo jednostavna organizacija. Valjalo je dobiti potrebne dozvole, uložiti velika sredstva, očistiti vojarnu, pozvati bandove, osigurati popratni sadržaj tako da se nađe za svakoga ponešto. Valjalo se pobrinuti i za adekvatnu sigurnost i osigurati prijevoz posjetitelja iz Šibenika.
Ako je suditi po vlastitom iskustvu, sve je bilo na nivou. Jedina eventualna zamjerka ide suncu jer nas je prerano budilo. No iduće godine masline će biti još višlje :)
Zahvaljujem organizatorima festivala na nezaboravnom iskustvu i dodijeljenoj akreditaciji za www.ItGirl.hr portal, te se već veselim(o) Terraneu 2013.
Fotkao i pisao: Admin - Hrvoje Znaor