5 dana bolnice. Na trudničkom odjelu Vinogradske.

Dakle, obećala sam sama sebi kako ću nabaciti još nekoliko trudničkih postova prije poroda koji mi se bliži, budući da imam dosta zanimljivog, a i sasvim suprotna iskustva od prve trudnoće, ali nikako stići. Sad po povratku iz bolnice stvarno moram mirovati, pa ću sve obaveze pustiti, odmarat ću, ležati, pisati, gledati filmove i to je sve. Mala napomena, moja trudnička iskustva opisivat ću od kraja prema početku, dakle danas krećem s 35 tjednom, a završiti ću kao Benjamin Button, u krevetu. Jel to uopće bilo u krevetu!?

Krenimo od zadnje kontrole. Kaže doktor skraćeni cerviks, omekšan, sad stvarno otvaram bolovanje i nema više odlaska na posao. Kažem ja, hm dobro, ali ja bih još odradila ponedjeljak i utorak (Badnjak) jer sam se dogovorila s kolegicom da one uzme slobodne dane, a ne bih ju sad u zadnji zafrknula. Kaže on nevoljko, ajde, ali vikend isključivo doma i odmor. I tako ja odradila ta dva dana, ostala doma, spojila sve blagdane, bila s mužem i malim, kuhala, spremala, igrala se, šetala, imala goste, odlazila u goste, stanje redovno, samo nisam išla na posao. Istina, nisam to mirovanje shvatila doslovno. Shvatila sam ga kao mirovanje je jer ne ideš na posao, iako zapravo više mirujem na poslu nego doma, tako da do sada i nisam u potpunosti shvaćala taj pojam. Bolovanje mi je otvoreno pod šifrom prijeteći pobačaj, a ja doma divljam.

Dva dana prije srijede kada sam završila u bolnici otišla sam u šetnju preko pola grada, ubilo me blagdansko klopanje i gledanje filmova, a osjećala sam se OK. Uspon Zelengajem do Tuškanca mi se već učinio malo napornim, ali ajde, a silazak niz Rokov perivoj do Britanca je već bio pothvat. Na Britancu sam sjela na tramvaj, jedna stanica doduše, ali me spasila. Da sad ne duljim, skok na srijedu navečer. Osam je sati, ležim na kauču, i osjećam strašnu akciju u trbuhu. Uvijek navečer je bebač aktivan, ali sad je ovo bilo turbo akcija. Ležim i čekam da prođe. Magnezij ne pomaže.

Ponoć je i sad mi je već jasno da to nisu samo pokreti bebe, već trudovi. Bol se proširila u križa i zdjelicu, jedva ustajem, tuširam se i govorim mužu da bih ja na hitnu jer da khm, nije mi baš najbolje, a priznajem ulovila me i panika da li je s bebom sve ok. I tako mi hop u bolnicu preko puta kuće na hitnu. Pregled, razgovor s doktoricom i ostanak u bolnici. Tokoliza, zaustavljanje trudova, propisana dijabetička dijeta, dijete dva tjedna veće, radit će i GUK (glukoza u krvi) profil, ako sve prođe OK za pet dana odlazim doma.

Muž se prepao više nego ja, ja se smirila, s bebom je sve ok osim što je povelika, ipak sam u bolnici, ako što krene po zlu, na sigurnom sam. Prvo dijete sam rodila u Merkuru, i ne bih ga preporučila, ali Vinogradska je stvarno super u okvirima našeg zdravstvenog sustava, a osoblje je od sestra do glavne doktorice ODLIČNO, ljubazno, nježno, strpljivo. I tako su me obukli u spavaćicu, pozvali muža da se izljubimo (točno tako mi je sestra rekla) i pozdravimo i otpremili me u sobu.

Voće - klasičan poklon kad idete nekom u bolnicu.. zapravo je super stvar!

U toku noći sam promijenila 2 sobe na odjelu babinjača, a ujutro su me trajno smjestili na patologiju trudnoće, soba 4. Ekipa u sobi super, nas četiri. I sve četiri vedre osobnosti, što vjerujte mi puno znači. U sobi preko puta nas je bila jedna žena koja je stalno plakala, nitko ju nije mogao umiriti, odlazila u wc i ridala. Ne znam točno što je bilo, ali ništa ne može biti toliko loše koliko si to sam možeš stvoriti.

Neke žene trebaju psihološku pomoć, a psihologa niotkud. Neću sad biti zlobna i govoriti o zapošljavanju svećenika, dok medicinsko osoblje radi ko sumanuto dan noć, u smjenama, ne znajući u kojoj su smjeni već prekosutra, a plaće kasne. Ma katastrofa je ova naša zemlja i taj mamlaz od ministra i sva ostala svita na vlasti. Ali, ajde neću sad o tome. Na osoblju se ne vidi uopće da su isfrustrirani i da ih zapravo, pardon my french, poslodavac zajebava, a žene vuku za rukave i kad trebaju i kad ne trebaju, pitaju, plaču, poneke i histeriziraju.

Nas četiri smo se u sobi puno smijale i brbljale o svemu, a ne samo o trudnoći, tako da je vrijeme prolazilo poprilično brzo. I spavale smo ko bebe. Cimerica koja je zadnja došla u sobu jadala se kako će ona spavati i ležati cijeli dan, da ona to ne može, gle nisam ni ja mislila da mogu, ali već nakon jednog dana uđeš u ritam spavanja poslije doručka, ručka, prije posjeta, prije večer, ma spavaš kao beba.

Čitaš, brbljaš, spavaš i kukaš kako si gladan, i ako se usput uspiješ smijati kao nas četiri oporavak je brz i siguran. Tri smo s ponedjeljkom otišle kući, ostala je samo jedna. Ona će morati ostati do kraja, ali nije ni to kraj svijeta. Bolje da je pod budnim nadzorom i ona i beba, nego da leži doma sama i brine da li je sve OK. Vrlo je važno imati takav stav prema ostanku u bolnici jer u suprotnom je to štres (veli naša cimerica iz gasterbajterske obitelji) i patnja.

A sad za buduće mame neki korisni savjeti. Idemo redom: hrana, kao ne smije se unositi, ali zapravo može i na patologiju i na odjel babinjača, pa ukoliko niste te sreće da ste kao ja morali biti na dijabetičkoj dijeti (u tom slučaju jedite samo ono što vam daju, pa i smanjite kruh, krumpir i tijesto koji su sastavni dio dijabetičke dijete koliko god to besmisleno bilo, jer eto stvar je u lovi) ponesite si u torbi voće, kekse, ja ću si svakako uzeti i neku finu paštetu, sirni namaza i jogurte jer nisam baš tip od slatkog, jer bolnička hrana je oskudna, jako.

Porcije su minijaturne, a žene gladne, pogotovo poslije poroda. Spavaćice možete najnormalnije imati svoje, na oba odijela, toleriraju su čak i pidžame, za sve one mame koje kao ja ne mogu spavati u spavaćici jer im prijeti omotavanje iste oko vrata. Rooming in funkcionira u potpunosti, da bebe su stalno s mama. Ako koja mama ima problema s bebom sestre uskaču, i to uopće nije problem. Ne znam kako izgleda ako je žena imala baš težak porod pa nije u stanju odmah brinuti se oko bebe skroz, ali nekako sam dojma da u tom slučaju dijete uzmu sestre dok mama malo ne dođe k sebi.Upamtite da je na odjelu babinjača jako vruće, baš se sobe griju po mom ukusu preko mjere, kao da bebe leže gole, tako da vam ne trebaju debele pidžame ako ste zimske mame, dapače lagane ljetne varijante s bretelama su i više nego dobrodošle.

Bolnički doručak za trudnice s trudničkim dijabetesom:) Može još?

Žene uvijek sa sobom nose i kuće haljine, bademantile, razne ogrtače, ali mislim da to uopće nije potrebno ukoliko ste rodili, jer su sobe jako grijane, u kupaonu idete s ručnikom, posjete dolaze vama u sobu, i to samo jedna osoba, tako da vam zapravo i ne treba, možda eventualno ako ste ekstra zimogrozne neki lagan ogrtač, pamučna duga vestica i sl. Ako pak čuvate trudnoću na odjelu patologije tad ponesite i ogrtač, možda ćete imati sreće pa će vam jedan prozor uvijek biti otvoren ili ćete nakon posjeta zračiti sobu, ili ćete izlaziti u hodnik i dobro će vam doći nešto toplo za ogrnuti se.

Dobro je imati šlape i japanke za tuširanje, iako sam ja cijelo vrijeme bila u japankama jer mi je bilo fakat toplo. I naravno treba vam kozmetika, četkica, pasta, sapun, krema, i što li već koristite od iste. Ja sam imala i tekući puder jer se volim ujutro nakon higijene mrvu istenirat i prikrit možebitno crvenilo, tako se osjećam bolje. Ili se malo narumeniti prije dolaska posjeta da baš nisam totalno blijeda. No, nažalost, primijetih puno zapuštenih žena koje ne zbog svog stanja, nego zbog lijenosti jednostavno zalegnu, pa se ne tuširaju, ne češljaju, ne njeguju i izgledaju i zrače očajno.

Mislim da je soba 4 prednjačila po broju tuširanja, mi smo se tuširale zamislite, svaki dan! Da, nekim ženama tamo to je bilo čudno. Veliki plus za rodilište ide i sestrama koje se oko rodilja brinu savršeno, poslije poroda ih vode na tuširanje, pomažu oko svega, ma divne su, a žene zato ne izgledaju kao da su odradile rat, nego nekako baš smireno, umorno i blaženo. Tih pet dana u bolnici nekako su primirile strahove vezane uz porod koji su se u meni počeli javljati, iako nisam prvorotkinja. I napokon sam nakon izlaska otišla kupiti sve što mi treba za mene i bebu kad dođe trenutak. Tako da je sad sve spremno. A o tome u drugom postu.

Fotka od doma. Atmosfera Badnjak. Uživanje. Fakat, najljepše je vratiti se kući:D

Mamacita:)