Kako izgleda kada se slavenski bogovi, mitska bića i legende iz davnine umjesto na filmskom platnu pojave pred fotografskim objektivom? Autorica u projektu „Hod kroz godinu” stvara čitav mitološki svijet, i to bez velikih digitalnih intervencija. Njezine fotografije nastaju poput filmskih scena: uz pomno odabrane modele, kostime, rekvizite, prirodne lokacije i svjetlo, a rezultat je vizualna priča koja drevna vjerovanja čini gotovo opipljivima.

Postoje priče koje ne pripadaju samo knjigama i povijesnim zapisima, nego i prostoru kolektivnog pamćenja. Slavenska mitologija jedna je od njih – svijet bogova, božica, mitskih bića i prirodnih sila koji se stoljećima prenosio usmenom predajom, običajima i narodnim vjerovanjima. Fotografkinja Iva Lulić odlučila je tom svijetu dati novo lice, ali ne koristeći digitalnu magiju, nego stvarajući prizore koji izgledaju poput kadrova iz povijesnog fantasy filma.

Njezin fotografski projekt „Hod kroz godinu”, predstavljen u Atelieru LM u sklopu programa Galerije Permanenta, u organizaciji ULUPUH-a, zanimljiv je upravo zbog načina na koji spaja povijesnu i mitološku tematiku s vrlo konkretnim fotografskim postupkom. Svaka fotografija rezultat je pažljivo režirane scene u kojoj su ljudi, priroda, kostimi i svjetlo jednako važni. Umjesto da mitski svijet naknadno stvara na računalu, autorica ga gradi u stvarnom prostoru, pred objektivom.

Takav pristup podsjeća na filmsku produkciju: najprije se razvija priča, zatim određuju likovi, traže modeli i lokacije, osmišljavaju kostimi i rekviziti, a tek potom slijedi snimanje. Fotografija tako postaje završni kadar mnogo šire vizualne produkcije. U njezinu nastanku susreću se fotografija, scenografija, kostimografija i umjetnička režija.

Polazište za projekt autorica je pronašla u slavenskoj mitologiji i dostupnim zapisima, među ostalim u istraživanjima etnologa i povjesničara religije Vitomira Belaja. Riječ je o tradiciji čiji se izvorni mitološki sustav nije sačuvao u jedinstvenim pisanim izvorima, pa je njegovo današnje razumijevanje rezultat povezivanja povijesnih, etnoloških, arheoloških i folklornih istraživanja. Fotografkinja nije imala jednostavan zadatak doslovnog prikazivanja likova. Ondje gdje su povijesni opisi oskudni, trebalo je zamisliti njihov karakter, pojavnost i atmosferu.

Tako su Mara, povezana s proljećem i buđenjem prirode, te Morana, čija se simbolika povezuje sa zimom, smrću i mirovanjem prirode, dobile posve različite vizualne identitete. Njihove karaktere ne određuje samo izgled modela, nego i prostor u kojem se pojavljuju, boje, svjetlo, kostimi i detalji koji stvaraju atmosferu.

„Cijeli projekt zamislila sam kao slikovnicu. Najprije sam morala napisati priču i odrediti što će pojedina fotografija predstavljati, a zatim su se fotografije povezivale u logičan slijed. Dok ih gledate redom, postupno se otkriva slavenska mitologija”, objašnjava Iva Lulić.

Upravo je mogućnost stvaranja takvog vizualnog kontinuiteta jedna od posebnosti projekta. Fotografije nisu zamišljene kao nepovezani portreti u kostimima, nego kao niz prizora koji zajedno tvore priču. Svaka od njih ima svoju dramaturgiju, likove i atmosferu, a gledatelj postupno ulazi u svijet u kojem se susreću božanstva, prirodne sile i ljudska mašta.

Kada fotografija postaje filmski set

Iza dojma fantastičnog svijeta ne stoje opsežni digitalni efekti - fotografije su nastajale na stvarnim lokacijama, uz prirodno svjetlo, dim-mašinu i dugu ekspoziciju. Naknadna obrada svedena je na minimum, a ono što vidimo doista je bilo postavljeno i snimljeno ispred objektiva.

Takav način rada zahtijeva mnogo više pripreme nego što bi se moglo zaključiti iz konačnog rezultata. Svaki detalj mora biti osmišljen unaprijed jer se atmosfera ne može jednostavno dodati u postprodukciji. Potrebno je pronaći odgovarajući krajolik, odabrati model koji može utjeloviti zamišljeni lik, osmisliti kostim i rekvizite te u pravom trenutku uhvatiti svjetlo i željeni izraz.

„Sve je snimljeno na stvarnim lokacijama. Koristili smo dim-mašinu i dugu ekspoziciju kako bismo dobili određenu atmosferu, ali nema velikih intervencija u fotografije. Važno mi je da ono što vidite doista postoji ispred objektiva”, ističe autorica.

Odabir modela pritom je gotovo jednako važan kao i odabir lokacije. Lulić ih često pronalazi sasvim spontano – na ulici, vjenčanjima ili radionicama, a ponekad ih zapazi godinama prije nego što se pojavi prilika za suradnju. Već pri prvom susretu može prepoznati osobu koja odgovara nekom budućem liku.

„Dogodi mi se da nekoga vidim i pomislim kako će mi jednom trebati za neki projekt. Već unaprijed znam kakav mi lik treba. Mara je, primjerice, trebala biti djevojka duge plave kose, dok je za Moranu bila potrebna sasvim drukčija, tamnija pojavnost. Modele biram prema tome koliko odgovaraju ulozi koju trebaju utjeloviti.”

U pojedinim prizorima sudjelovali su i vrlo mali modeli – za jednu od fotografija bili su potrebni blizanci stari tek mjesec ili dva. Snimanja su zahtijevala strpljenje, usmjeravanje sudionika i vrijeme, baš kao na filmskom setu. „Nekad snimanje traje i sat vremena jer želim postići određenu atmosferu i izraz. Važno mi je da prizor izgleda kao da su ti ljudi doista likovi iz neke druge priče.”

Priroda kao scenografija i sudionik priče

Jednako važnu ulogu imaju lokacije. U ovom projektu priroda nije tek lijepa kulisa, nego sastavni dio mitološke naracije. Šuma može postati prostor tajanstvenih sila, voda upućivati na drugi svijet, a određena biljka nositi simboliku božanstva. Krajolik tako preuzima ulogu scenografije, ali i aktivno sudjeluje u stvaranju značenja.

„Ponekad je traženje lokacije trajalo dulje od samog snimanja. Morala je odgovarati liku i priči koju fotografija predstavlja. Za pojedine prizore trebalo je pronaći mjesto koje istodobno ima određene prirodne karakteristike, primjerice vodu, zelenilo ili dojam podzemlja”, objašnjava fotografkinja.

Ponekad je trebalo uskladiti snimanje i s prirodnim ciklusima. Za fotografiju s perunikama ekipa je pronašla njihovo nalazište na Medvednici i čekala cvatnju jer je cvijet povezan s Perunom, jednim od najpoznatijih slavenskih božanstava, bogom groma i munje. No priroda nije slijedila plan produkcije – perunike te godine nisu procvale u očekivano vrijeme pa je trebalo pronaći novu lokaciju.

„Pratili smo kada će procvasti, ali te su godine jednostavno izostale. Na kraju smo morali brzo pronaći drugo mjesto na kojem ih možemo snimiti. Sve je to dio procesa – priroda ne prati uvijek naš raspored.”

Važan dio vizualnog identiteta projekta potpisuje Zdenko Bašić, koji je sudjelovao i kao jedan od likova pred objektivom, ali je osmislio i izradio kostime te brojne rekvizite – od kruna i rogova do mačeva. Svaki je predmet nastajao s određenim likom na umu, kako bi se njegov karakter i simbolika mogli iščitati i bez dodatnog objašnjenja. Kostimi i rekviziti tako imaju funkciju kakvu u filmu ima pažljivo osmišljena scenografija: stvaraju uvjerljivost svijeta koji zapravo više ne postoji u našem svakodnevnom iskustvu.

Projekt je nastao uz potporu Ministarstva kulture i medija, tijekom pandemije, a prvotno je bio zamišljen kao digitalna slikovnica. Razdoblje ograničenog kretanja za autoricu je postalo vrijeme intenzivnog rada, istraživanja prirodnih lokacija i razvoja vizualne koncepcije.

„Meni je to razdoblje zapravo otvorilo prostor za rad. Mogli smo odlaziti u šume i prirodu, tražiti lokacije, pratiti kako rastu biljke i razmišljati o tome kako ćemo realizirati pojedine prizore.”

Iva Lulić pokazuje kako fotografija postaje više od bilježenja stvarnosti i sredstvo njezina umjetničkog oblikovanja, ali i način oživljavanja priča koje su stoljećima postojale na granici povijesti, predaje i mašte. Bez oslanjanja na digitalne trikove, autorica stvara vizualni svijet u kojem se mitološki likovi ponovno pojavljuju u stvarnim šumama, kraj vodotoka i među biljkama koje nose njihovu simboliku.

Gledajući fotografije, ne promatramo samo modele odjevene u kostime, nego prizore koji djeluju kao izdvojeni kadrovi iz neke davne, nikada snimljene mitološke epopeje. U tome je i posebna snaga njezina rada: legende ne ostaju zatvorene u starim zapisima, nego dobivaju tijelo, prostor, svjetlo i atmosferu. Fotografija tako postaje svojevrsni most između kulturnog pamćenja i suvremenog vizualnog iskustva.

Izložba „Hod kroz godinu” otvorena je u Atelieru LM do 14. studenoga.

 Iva nam je ustupila i fotke "making of":