Username *
Password *
Remember Me

Razlozi? Vjerojatno smo brojne od njih i sami osjetili svi mi koji živimo, radimo, zarađujemo i plaćamo poreze u Lijepoj našoj, pa nema potrebe razglabati o tome zašto su akteri ove priče - Ana, Lidija, Helena, Ivica, Martina, Juraj i još jedna Ana - napustili domove i otisnuli se, kako se ono u knjigama za klince (gdje sve vrvi od optimizma) veli - u bijeli svijet. No, njihov trud, volja i rad isplatili su se, pa su to sada odrasli ljudi s karijerom, poslom koji je pošteno plaćen i, što je najvažnije, životom za koji redom kažu da je postao neusporedivo bolji i kvalitetniji. Naravno, početak je težak, ali njemu se nazire kraj, a onda kreće dolazi do definicije – otišli smo, uspjeli i sretni smo. Nostalgija? Tu i tamo, ipak prevagne onaj osjećaj da su ipak dobro odlučili.

ana vikario sydney bridge

Ana Vikario / Sydney
Kada je ona filmska - svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujem - prestala vrijediti, došlo je vrijeme za pokret. Kao i u svemu, sve je počelo individualnim preispitivanjem osobnih vrijednosti, postavljanjem parametara i uobličavanjem jednadžbe čiji rezultat postaje odluka. I suprug i ja smo još u Hrvatskoj niz godina, kroz posao, surađivali s inozemnim tvrtkama. Putovali, maštali, živjeli u Hrvatskoj kako smo najbolje znali i umjeli, ali onaj neki buntovnički osjećaj da stvari ne smiju biti betonirane tradicijom i voljom većine, nikako nije nestajao. Svijet je velik, ljudi su različiti, stvari mogu i moraju biti drugačije od onoga sto smo do tada spoznali, bile su samo neka od promišljanja… Suprugove kreativne ideje nikako nisu nailazile na  plodno tlo, a pokušaje da sami nešto napravimo naprosto je gutala birokracija. Istovremeno, ideja da živim vani nikad nam nije strana, jer smo od svoje punoljetnosti živjeli udaljeni od obitelji te bili financijski i emotivno neovisni.

ana vikario 2

Opcija Australije, gdje živimo već 4 godine, je u konačnom dogovoru donijela sa sobom i 15 mjeseci života na Novom Zelandu, što se pokazalo najboljim mogućim događajem u našoj prilagodbi života u drugoj hemisferi, tamo negdje daleko… daleko, jer to doista jest daleko, ali neopisivo predivno. I jako nam je dobro. Nismo više one osobe mrkih lica iza kojih se srami osmijeh života. Sada živimo taj osmjeh. Imamo sve što nam je potrebno, živimo u multikulturalnoj zajednici, u jednom Novom svijetu. Naravno, nije sve idealno  - nismo otišli po idealno, već po drugačije. I mi smo se promijenili. Polako ostavljamo teret svih svari koje nosimo sa sobom, a koje nas ne čine boljim, razumnijim I sućutnijim osobama. Nedostaju nam naoko trivijalne stvari kao sto su frizer Ili lječnička ekspertiza, nedostaju nam obitelji i prijatelji, ali i svi oni su se uz nas pomakli u nekom smjeru. I da završim, evo jedna omiljena: - ako ne možeš pročitati knjigu koji želiš, moraš je sam napisati. Ako ne možeš pronaći zemlju čudesa, moraš je sam izgraditi. Ne postoji drugi put! - .

 

 

lidija palunko london

Lidija Palunko / London
O odlasku sam razmišljala oko tri godine - naime, suprug je dugo radio u Londonu preko hrvatskog poslodavca, i bilo je pitanje trenutka kad ćemo se odvažiti pokrenuti vlastitu tvrtku i odseliti. Nakon par godina shvatili smo kako situacija u Hrvatskoj ne postaje bolja (i pritom više pričam o političkoj i društvenoj, a mnogo manje o poslovnoj - oboje smo imali odgovorne pozicije s iznadprosječnim primanjima) i odlučili smo otići. London je bio logičan izbor jer je suprug tamo u trenu našao posao, a ja sam primljena na jedan od najboljih fakulteta na postdiplomski studij. Posao još nisam našla jer sam trenutno na postdiplomskom koji završava početkom rujna. Taman sad krećem slati prijave za stažiranja - više radi iskustva, nego radi novca. Selidba nije bila toliko stresna - em sam London često posjećivala, em je suprug već imao riješen smještaj i stalna primanja tako da nisam išla u nepoznato. Jedini problem je bio riješiti se viška stvari, no tu su srećom uletjeli prijatelji i rodbina koji su udomili dosta toga. S druge strane, suprug kaže kako je njemu itekako bilo stresno! Nostalgije, moram priznati, nema. Ja sam od malih nogu nomad tako da se nisam navikla vezati za mjesta, a srećom živimo na lokaciji koja je svima zanimljiva pa su prijatelji često u posjeti. No, znam da je odluka da odemo bila ispravna i ne žalim ni trena.

 

 

helena novi zeland 3

Helena Štahan Mušin / Novi Zeland
Hrvatsku sam ostavila isključivo i jedino radi ljubavi. No, ipak posao mi je važan, pa sam ovdje pokrenula turističku agenciju Flydriatic specijaliziranu za avio-karte do Evrope, ali sam trenutno prvenstveno mama. Opcija da se vratim uvijek postoji jer mi je i muž hrvatskog porijekla pa mu je to prihvatljiva ideja, no trenutno nam je ovdje vrlo dobro. Što se tiče nostalgije, u mom slučaju ona je prisutna, raste s kilometrima. No, usprkos tome, divno nam je, moja tvrtka surađuje s brojnim avio-kompanijama. Prije odlaska imala sam posao u medijima, a sada komuniciram s Hrvatima koji idu u naše krajeve – moj ured je kuća, hotelska soba, kafić, gdje god se nađem. Spojila sam dvije stvari koje volim – posao i putovanja!

 

 

 martina molinari Kew Gardens 2

Martina Molinari / London
Nisam željela čekati da netko promijeni moj život umjesto mene. Hrvatska me ograničava. Puna je nelogičnosti i sve teže tolerira bilo što i bilo koga tko odstupa od prosjeka. London je za mene mjesto gdje se otvaraju nove mogućnosti. Puni me energijom i istodobno postavlja izazove koji su taman malo veći od onih koje bih si inače postavila. U poslovnom smislu, puno je bliži načinu na koji volim raditi. Selim sa suprugom i našim kućnim ljubimcima. Znači, moj dom, zapravo ide sa mnom.

 martina molinari The Serpentine Lake Hyde Park

Nekoliko je prijatelja krajem prošle godine preselilo u London, tako da se veselim poznatim licima, a činjenica da u blizini imaš nekog svog ulijeva dodatnu sigurnost. Pronašli smo zgodan stančić na Greenwichu gdje ćemo biti prvih mjesec dana i za to vrijeme tražiti trajniji smještaj. Nadamo se pronaći stan u zoni podzemne željeznice tako da što manje vremena provodimo putujući do raznih evenata, meetupa, druženja. Radit ću digitalni marketing za tech startupe. Vlastitu tvrtku otvorili smo prije godinu i pol dana. Nedavno sam, zahvaljujući postu u Facebook grupi za londonske startupe, došla i do svog prvog klijenta. Skype razgovor i sastanak bili su dovoljni da dogovorimo prvu suradnju. Ponovo sam u fazi da svaki dan, zato što radim za strane klijente, naučim nešto novo, ali svakako planiram upisati i neku edukaciju.

 

 

 ivica kovacevic instagram

Ivica Kovačević / New York
Otišao sam iz Zagreba prije sedam godina, i danas ovdje imam u suradnji s partnerima fitness centar. Ima nas devet zaposlenih i nedavno smo otvorili novu lokaciju u Downtownu, Tribeci, prošlog ljeta. Time se sad intenzivnije bavimo, pod zajedničkim nazivom Beon Fitness i Exceed Fitness. No, ne radim više cijeli dan, iako je to u početku bilo naporno, no na kraju se svaki trud isplati. Na početku sam morao raditi cijeli dan, ali sada se poslije podne posvetim glumi. Već dvije godine studiram i glumu, u sklopu Maggie Flanagan Studija, te radim na projektima sa svojom kazališnom skupinom. Sve se stigne kad se želi, pa trenutačno radim na tri kazališna projekta. U Zagrebu sam se bavio televizijskim novinarstvom, no sport i ples uvijek su bili moje ljubavi, a sada sam ovdje sve to spojio u jedno. Naravno, tu je i moja glumačka karijera. Treba puno raditi i biti vrijedan, no kad vidiš da se taj rad isplati, ništa nije teško.

 

 

sienna ana belic danska

Sienna Ana Belić, Danska, Køge
U Dansku sam otišla krajem kolovoza prošle godine, jer sam primljena na studij Zealand Institute of Business and Technology u gradu Køge, blizu Copenhagena. Studiram multimedija dizajn i komunikacije, sada sam na drugom semestru, i moja iskustva su u potpunosti pozitivna. Način studiranja i odnos profesora i studenata je potpuno drugačiji nego kod nas - a ja sam baš to i tražila. Profesore oslovljavamo prvim imenom, komuniciramo s njima preko društvenih mreža, uvijek ih možemo pitati što želimo, a u učionicama nas sjedi oko 25, dakle pristup je gotovo osoban. Naglasak je na praktičnom znanju, a ne na štrebanju beskorisnih informacija napamet, naročito na mom smjeru pošto radimo stalno s kompjuterima, te imamo na raspolaganju najbolju opremu, poput novih kamera, fotoaparata, projektora, kompjutera, itd. Stignem raditi i blog, koji postoji već nekoliko godina.

 sienna ana belic danska2

Oduvijek mi je bila želja studirati vani, no kako Hrvatska nije bila u EU, nažalost prije nije bilo financijskih mogućnosti za tako nešto. Kada se RH priključila EU, otvorila se mogućnost besplatnog studiranja u Danskoj, te sam se prijavila i primili su me. Ja sam već završila visoko učilište za dizajnera interijera, ali kako nisam kod nas mogla naći posao, to je bio još jedan razlog mog odlaska. Ovdje su sve mogućnosti otvorene, te ću vidjeti što ću nakon faksa, ali voljela bih tu ostati ako nađem posao. Ili možda otići u neku potpuno drugu državu, nikad se ne zna. U Danskoj je atmosfera potpuno drugačija nego u RH, ljudi se ne opterećuju glupostima kao kod nas, nema predrasuda i svatko može biti što želi. Istina je da su Danci jako pozitivan i sretan narod, a jedan od razloga je vjerojatno i visok standard. Ono što se meni jako sviđa kod Danaca je što su jako pristupačni, srdačni, neopterećeni, tolerantni i cool. I naravno, kao modna blogerica moram primijetiti, jako dobro odjeveni. Naročito muškarci!

 

 

juraj4


Juraj Sotošek Rihtarec / Pariz
Pripremao sam se za odlazak u Pariz godinu i pol, upisao sam francuski jezik i magisterij na fakultetu Političkih znanosti priveo kraju. Samo da bih se uspio upisati na Sorbonnu danima sam pripremao teme i enormno puno učio jer sam znao koji su kriteriji. Morao sam proći dva intervjua, na francuskom i na engleskom gdje su me ispitivali izvorni govornici, zatim sam predao pisani projekt i onda još nekoliko pisama… Na Sorbonni pri upisu vrše strogu selekciju, no i kasnije je dosta teško i zahtjevno. U grupi nas je 11, većina smo stranci, jer je to iznimno cijenjen fakultet pa privlači ljude iz cijelog svijeta. Kolege su mi iz Brazilije, Moskve, Jakarte…

 juraj paris3


Život je u Parizu kvalitetniji u smislu ponude i potražnje, ljudi više imaju, više troše, dok je kod nas s druge strane puno mirniji život, manje stresan… Tamo ljudi doslovno svuda trče, nema ispijanja kava, ni druženja preko dana, kafići su tijekom dana prazni. Oni se druže navečer, uz jelo. Uglavnom okupiraju zalogajnice koje zapravo izgledaju kao restorani, to su preko dana kafići, a u vrijeme ručka i večere nude menu. Dva ili tri slijeda koštaju oko 15 eura i to je jako popularno, gotovo da se navečer u takvim mjestima ne može naći mjesto… Restorani su, s druge strane, skuplji, tamo ćeš za jednu porciju dati i oko 30 eura. Mislim da ako imaš posao i normalno mjesto za život, Pariz je divan grad za živjeti. Cijelu priču o Juraju možete pročitati ovdje.

 

 

Komentari (0)

There are no comments posted here yet

Komentiraj

Posting comment as a guest.
Attachment (0 / 3)
Share Your Location